Crtice iz života Ebu Jezida el-Bistamija PDF Ispis E-mail

Crtice iz života Ebu Jezida el-Bistamija

Bistami

Prenosi se da je Iskender Rumi sa 100 000 vojnika opsjedao utvrđenje drumskih razbojnika. Kada nakon 40 dana nije postigao uspjeh, sazvao je svoje najučenije ljude i upitao ih da li u tom kraju ima čovjek koji je okrenuo leđa dunjaluku i potpuno se predao Allahu Gospodaru svjetova. Jedan od njih mu je rekao da je čuo kako takva osoba živi tu u brdima. Iskender je odmah uzjahao konja i krenuo u potragu za blagoslovljenim čovjekom. Čim je stigao pred označenu pećinu, neki starac mu je izašao u susret i oslovio ga njegovim imenom. Iskender upita začuđeno: “Odakle znaš moje ime, a nikad se nismo sreli?” Čovjek mu odgovori: “Ja godinama glačam ogledalo moga srca, pa sam te u njemu vidio. A sad mi reci zbog čega si došao?” Iskender reče: “Već 40 dana bezuspješno opsjedamo utvrđenje razbojnika koji siju smutnju i nered po zemlji.” Čuvši ovo čovjek samo podiže glavu prema nebu i uzdahnu, a onda reče: “Idi sad, ta utvrda je tvoja.”

Iskender se poselami pa požuri ka svome logoru. Na pola puta u susret mu dođoše nekoliko njegovih ljudi s vješću da mu vođa razbojnika lično želi predati ključeve utvrđenja. Kada stiže Iskender, ovaj mu reče: “Noćas su pale dvije kule u našem utvrđenju, a zasigurno znamo da to nije od tvojih katapulta. To je mogao učiniti samo nebeski katapult. Stoga se mi predajemo i evo ti ključevi utvrde.” Iskender je rastjerao bandu, a od utvrđenja dao napraviti karavansaraj. Nakon što uputi zahvale i pohvale Allahu Iskender reče: “Jedan uzdah je bio djelotvorniji od naše četrdesetodnevne opsade. Da nas Allah dž.š. sačuva toga da Zemlja ostane bez takvih ljudi.” Dakle, istinski Allahovi dž.š. robovi su oaze u pustinji dunjaluka. Oni nas podsjećaju na Allaha dž.š. i jačaju našu vezu s Njim. Trebamo ih se često sjećati jer Pejgamber je rekao: “Prilikom spominjanja dobrih spušta se rahmet.”

* * *

Ebu Jezid Tajfur ibn Isa ibn Adem ibn Surušan, koji se rodio 804. godine po Isau a.s. je jedan od najčuvenijih sufija. Poznat je pod nadimkom “Sultan arifa”. Potiče iz stare perzijske porodice. Imao je dva brata, starijeg Adema i mlađeg Aliju. Sva trojica su bili zahidi i muttekije. Na putu ka Allahu dž.š. Ebu Jezid je ispred njih daleko odmakao. Njegova majka je pričala: “Ako bih u usta stavila zalogaj koji nije iz ljubavi pripremljen ili nije na halal način stečen, ti bi se žestoko pokretao u mome stomaku sve dok tu hranu ne bih izbacila iz usta. Kroz tvoje ponašanje u mojoj utrobi uvijek sam znala, koja hrana je čista i zdrava, a koja nečista i nezdrava.” Kao i drugi veliki sufi učitelji i on je bio istovremeno cijenjen i omalovažavan. Zbog nerazumijevanja okoline bio je primoran da sedam puta napušta Bistam, svoj rodni grad. Trideset godina je proveo u Šamu predan cijelim svojim bićem Allahu Gospodaru svjetova. Za njega je Džunejd Bagdadi rekao: “Ebu Jezid među sufijama ima isti položaj, kao Džibril među melekima.” Na ahiret je preselio 875. godine. Njegov kabur, koji se nalazi u Bistamu, u sjeveroistočnoj pokrajini Perzije, i danas se mnogo posjećuje.

* * *

Kad je Ebu Jezid otišao u školu, učitelj mu dade da prouči ajeti-kerim: „Mi smo naredili čovjeku da bude poslušan roditeljima svojim. Majka ga nosi, a njeno zdravlje trpi, i odbija ga u toku dvije godine. Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim, Meni će se svi vratiti.“ (Lukman 14.) Potom mu je, tumačeći ovaj ajeti-kerim, ukazao kako treba poštivati i voljeti Allaha dž.š. i svoje roditelje. Mladi Ebu Jezid dođe majci i reče: “Danas sam naučio da trebam služiti Allaha i tebe, ali ja ne mogu moje srce podijeliti istovremeno, cijelom dušom, Allahu i tebi služiti. Zato zamoli Allaha, ili da me On preda tebi pa da budem samo tvoj, ili da pripadnem Allahu kako bi samo Njemu služio. Veoma obradovana ovim što je čula, majka mu reče: “Moj sinak, ja te predajem Allahu i odričem se svoga prava nad tobom. Idi i svoj život posveti samo Allahu.”

* * *

Kad je Ebu Jezid nijjet učinio da zijareti Mekku, poželio je da krene sam bez pratioca. Jednog dana na putu je ugledao čovjeka koji je išao ispred njega. Dok je posmatrao njegov lagan hod u sebi se dvoumio, da li da breme samoće i dalje nosi ili da se pridruži čovjeku koji korača bez teškoće. Premda je sebi govorio „dosta mi je Allah moj“, neobična osoba ga je toliko privlačila da nije znao šta odabrati između druženja i samoće. U toj njegovoj nedoumici čovjek mu se okrenu i reče: “Prvo trebaš ispitati jesam li ja suglasan s tim da ti budeš moj pratilac.” Potom je ubrzao svoje korake i izgubio se iz vida. Ebu Jezid je ostao zbunjen činjenicom da mu je stranac otkrio misli. Čuvši jednog ašika kako uporno doziva: “Allahu moj, baci jedan pogled na mene!” Ebu Jezid mu reče: “Kakav to sjaj ima tvoje lice, o čovječe, pa da tražiš od Allaha da te pogleda?” Ašik mu odgovori: “Upravo zbog toga žudim za Njegovim pogledom kako bi time zadobio sjajno lice.” Postiđen Ebu Jezid se zahvalio čovjeku za njegovu duboku pouku.

* * *

Na pitanje, ko mu je bio najveći učitelj, Ebu Jezid je odgovorio: “Jedna starica.” Potom je ispričao sljedeće: “Jednoga dana, kad sam se nalazio na velikom stepenu zanosa i jedinstva s Hakkom, izašao sam u polje van grada. Tu sretoh staricu sa punom vrećom brašna, koja me zamoli da joj ga ponesem do grada. Savladan halom u kom sam se nalazio, nisam bio u stanju ništa nositi. Samo dadoh znak na koji se pojavi jedan lav, pa položivši vreću na njegova leđa, naredih mu da je za ženu odnese u grad. Onda zapitah staricu, šta će o meni ispričati u gradu? Ona kaza: ‘Ja ću reći da sam srela jednog okrutnog slabića.’ Upitah: ‘Kako to?’ Starica odgovori: ‘Ovog lava je Allah stvorio slobodnim, a ti si ga prisilio na služenje. Nije li to okrutnost s tvoje strane? I uz to hoćeš da ljudi povjeruju u tvoje keramete, a zar to nije slabost?’ Kroz ove njene riječi postao sam svjestan svoje slabosti i krivice. Učinio sam tevbu, spustio se iz visina i od tada postao ponizan.”

* * *

Ebu Jezid je znao odlaziti i na mezaristan da se odmori kad bi stigao u neko mjesto. Prenosi se da su pitali Ibn Abbasa: “O amidžiću Resulullaha, kada se želimo odmoriti gdje je najbolje mjesto za to?”

“Ako je dan idi da se odmoriš na mezaristanu, a ako je noć idi da se odmoriš na nebesima.” Jednom je tako Ebu Jezid boravio u mezarju i pade mu na pamet da uzme u ruke ljudske lobanje i razgleda ih. Vidio je da su uši nekih lobanja začepljene i da nema rupa na njima. U drugim vidje da se rupe protežu od jednog uha do drugog, a u nekim vidje da rupe idu od uha do grla. “Ja Rabbi”, tada reče,”ljudi vide ove lobanje kao jednake, ali Ti si meni pokazao njihovu različitost pa mi objasni zbog čega je to tako.” Ilham se spusti na Ebu Jezida: “Lobanje koje nemaju rupa u sebi nisu čule ništa od Našeg govora. One kod kojih rupa ide od jednog uha do drugog, slušale su sa jednim uhom, ali im je sve izašlo napolje na drugo. Oni kod kojih rupa ide od uha do grla, prihvatili su Naš govor.”

* * *

Jednoga dana Ebu Jezid je sa grupom murida prolazio uzanim putem. Iz suprotnog smjera u susret im je išao pas. Ebu Jezid se malo pomače u stranu i stade ostavljajući slobodan put za psa. Jedan murid ga upita, zašto on, kao Sultan arifa, daje prednost jednom psu, kad je Allah uzdigao čovjeka nad svim ostalim bićima? Ebu Jezid odgovori: “Ovaj pas mi reče: ‘Zar mi nismo, o Ebu Jezide, u Ezelu bili jedno? U čemu je moja krivnja pa je Allah prekrio mene psećom kožom, a u čemu tvoja zasluga, pa ti je Allah na glavu stavio tadž Sultana arifa? Ove riječi su me potakle da psu oslobodim put.”

* * *

Za vrijeme jedne šejhove šetnje, priđe mu prljav pas i poče ići uz njega. On povuče rub svoga džubbeta da ga pas ne bi dotakao. Pas mu se obrati: “O šejhu, ako se tvoje džubbe putem mene onečisti, to možeš sa činijom vode očistiti, ali nečistoću svoga srca ne možeš ni sa vodom od sedam mora otkloniti.” Ebu Jezid mu reče: “Zaista ti si nečist svana, a ja iznutra. Dođi i udružimo se, ne bi li se iz naše obje nečistoće razvilo jedno čisto biće.” Pas mu kaza: “Ja te ne mogu pratiti, jer ti moga društva nisi dostojan. Ja sam od ljudi prezren, a ti cijenjen i voljen. Svako, ko me sretne, na mene će baciti kamen, a tebe će pozdraviti riječima: ‘Esselamu alejke, o Sultanu arifa!’ Ja za sutra nemam nijednu kost sakupljenu, dok tebe dan zatiče sa punom vrećom pšenice!” Tada Ebu Jezid povika: “O Allahu, kad me jedan pas ne nalazi dostojnim za svoje društvo, kako se onda mogu nadati druženju s Tobom?” Potom je uputio hvale Allahu što ga je preko psa podučio.

* * *

Ebu Jezid je pošao da posjeti jednog brata. Kad je stigao do rijeke Oksus, ona se rastavi kako bi šejh mogao proći kroz njeno suho korito. Ebu Jezid reče: “O Gospodaru, šta treba da znači ova varka? Ja Ti ne robujem zbog ovog!” I vrati se natrag.[1] Bistami je u snu prošao svih sedam nebesa, ali je shvatio da je kroz sva otkrovenja i pojave koje su mu na tom putu dodijeljene, samo stavljen na probu. Stoga bi u sličnim prilikama samo reci: “Gospodaru moj, ono za čim ja težim, nije to što si mi Ti pokazao”, dok nije nestao u Allahovoj jedinosti.

* * *

Ebu Jezid je u snu vidio osobu koja mu je, pokazujući mu neku crkvu, rekla da ode u nju. On se probudio i nije mario za taj san. Kada se isti san tri puta ponovio, shvatio je da je to ozbiljno, pa obukavši svećeničku odoru otišao je u crkvu na koju mu je ukazano. Sjeo je među svećenike iščekujući što će se desiti. Kada je glavni svećenik htio započeti svoj govor, za trenutak je zašutio pa rekao: “Među nama je musliman! Neka se javi!” Ebu Jezid ustade, a prisutni skočiše da ga ubiju. Smirujući ih, propovjednik reče: “Postaviću mu nekoliko pitanja, pa ako na njih odgovori, biće spašen. U protivnom, biće ubijen.” Ebu Jezid reče: “Pitaj šta hoćeš, od svega što je u knjigama zapisano i usmeno preneseno. Allah je svjedok onog što kažem.”

“Reci mi o jednom uz kog nema drugog?” – “To je Allah, Jedini i Svemoćni.”

“Reci mi o dvojici koji nemaju trećeg?” – “To je noć i dan.”

“Reci mi o trojici koji nemaju četvrtog?” – “To su Arš, Kjurs i Kalem.”

“Reci mi o četverici koji nemaju petog?” – “To su četiri objavljena kitaba.”

“Reci mi o peterici koji nemaju šestog?” – “To je pet namaza koji su farz muslimanu i muslimanki.”

“Reci mi o šesterici koji nemaju sedmog?” – “To je šest dana koje Allah spominje u Kur'anu.[2]

“Reci mi o sedmerici koji nemaju osmog?” – “To su sedam nebesa.[3]

“Reci mi o osmerici koji nemaju devetog?” – “To su nosioci Arša.[4] ”

“Reci mi o deveterici koji nemaju desetog?” – “To je devet osoba iz naroda Saliha, koje su nered činile po zemlji.[5] ”

“Reci mi o deseterici u cjelini?” – “To je deset dana koje hadžija mora postiti ako obavlja temettu hadždž, a nema mogućnosti da zakolje kurban.[6] ”

“Reci mi o jedanaesterici?” – “To su braća Jusufova.”

“Reci mi o dvanaesterici?” – “To su mjeseci u godini.[7]

“Reci mi o trinaest?[8]” – “To je san Jusufa.”

“Reci mi o skupini koja je slagala a ušla u Džennet?” – “To su braća Jusufova.”

“Reci mi o narodima koji su rekli istinu a ušli u Džehennem?” – “To su jehudije i kršćani.[9]

“Gdje je odredište tvoga imena u tijelu ti?” – “U ušima.”

“Reci mi o onima koji pušu snažno?” – “To su četiri vjetra.”

“Reci mi o onima koji teret nose?” – “To su oblaci.”

“Reci mi o onima koji plove lahko?” – “To su lađe na moru.”

“Reci mi o onima koji naredbe sprovode?” – “To su meleki koji su zaduženi za nafaku ljudi od polovine Ša'bana do sljedeće godine.”

“Reci mi o četrnaestorici koji su govorili sa Allahom?” – “To su sedam nebesa i sedam zemalja.[10]

“Što je to što diše bez duše.” – “To je zora.[11]

“Kaži mi o kaburu koji je išao sa svojim sahibijom?” – “To je riba Junusova.[12]

“Kaži mi o vodi koja nije spuštena s neba niti je provrila iz zemlje?” – “To je znoj konja koji je Belkisa u boci poslala Sulejmanu.”

“Kaži mi o četvero koje je rođeno bez oca i majke?” – “To su ovan Ismaila, deva Saliha, Adem i hazreti Havva.”

“Koja je prva krv prolivena na zemlji?” – “To je Habilova krv kad ga je ubio Kabil.”

“Šta je Bog stvorio, pa otkupio?” – “To su duše mu'mina.[13]

“Šta je Bog stvorio pa odbacio?” – “To je magareće revanje.[14]

“Šta je Bog stvorio, pa upitao: ‘Šta je to?'” – “To je štap Musaa.[15]

“Koje su žene najodabranije?” – “Hazreti Havva, hazreti Hatidža, hazreti Fatima, hazreti Aiša, hazreti Asija, hazreti Merjema.”

“Koje su rijeke najefdalnije?” – “Sihun. Džihun (Sir Darja, Amu Darja), Tigris, Eufrat, Nil.”

“Koja planina je najefdalnija?” – “Turi Sina.[16]

“Koje su životinje najbolje?” – “Konj i kamila.”

“Koji mjesec je najodlikovaniji?” – “Ramazan.[17]

“Koja je noć najodlikovanija?” – “Lejletul-kadr.[18]

“Šta je Et-Tammeh?[19]” – “Jevmul-kijameh.”

“Šta je to drvo sa dvanaest grana, na svakoj grani 30 listova, na svakom listu 5 svijeća, dvije na suncu a tri u hladu?” – “Drvo je godina, listovi dani, a svijeće namazi-dva dnevna i tri noćna.”

“Ko je to tavafio Kabu, a nema duše, niti joj je to bilo u obavezi?” – “Lađa Nuha.”

“Koliko je poslanika stvorio Bog Uzvišeni?” – “124 000 vjerovjesnika i 313 poslanika.”

“Koje se to četiri stvari razlikuju u boji i ukusu, a imaju isti izvor?” – “To su oči, nos, usta, uši. Suze su slane, pljuvačka slatka, sekret iz nosa kisel, a iz ušiju gorak.”

“Šta je nekir, šta kitmir, a šta fetil?” – “Kitmir je bijela kora, nekir je košpica, a fetil ono u košpici.”

“Šta je sebd i lebd?” – “To su dlake jelena i jarca.”

“Šta je Tam i Ram?” – “To su narodi prije Adema.”

“Šta govori magarac svojim revanjem?” – “Neka je prokletstvo na šejtana.”

“Šta kazuje pas kad laje?” – “Teško stanovnicima Džehennema od srdžbe Džebbarove.”

“Šta bik govori?” – “Subhanellahi ve bihamdihi.”

“Šta kaže konj svojim hrzanjem?” – “Subhan Allahu čuvaru kad se u boju sukobe junaci.”

“Šta deva kazuje?” – “Dosta mi je Allah, i Allah je dovoljan kao zaštitnik.”

“Šta paun govori?” – “Milostivi, koji upravlja svemirom svim.[20]

“Šta svojim pjevom kazuje slavuj?” – “Hvaljen neka je Allah kad god omrknete i kad god osvanete.[21]

“Šta govori žaba svojim kreketom?” – “Neka je subhan Allahu Obožavanom u pustinjama. Neka je subhan Allahu Vladaru Uzvišenom.”

“Šta zvono kazuje svojom zvonjavom?” – “Neka je subhan Allahu uistinu, uistinu.”

“Koji narod je dobio vahj a nije ni od ljudi, ni džinna, ni meleka?” – “Pčele.[22]

“Gdje je noć kad dan osvane, a gdje dan kad noć nastupi?” – “Oni budu u tajni Allahova znanja.”

Nakon što mu je odgovorio na sva pitanja, Ebu Jezid reče: “Ja od tebe želim odgovor na samo jedno pitanje. Reci mi šta su ključevi nebesa i Dženneta?” Svećenik je šutio, ali kad su prisutni insistirali na njegovom odgovoru, rekao je: “To su riječi: Nema drugog Boga osim Allaha, Muhammed je Allahov poslanik.” Svi su primili islam, srušili crkvu i napravili džamiju.

* * *

U pratnji murida Ebu Jezid je išao ulicama Bistama. Ponosni što su u društvu takvog Allahovog roba, nisu ni slutili o svojoj slabosti koja će ubrzo izaći na vidjelo. Iz jedne kuće pomoli se izuzetno lijepa žena koja im pođe u susret. Kad priđe šejhu, on je zagrli i s njom uđe u njenu kuću. Od prizora, kojeg su vidjeli, muridi nisu mogli doći sebi. Pošto u njima preovlada loše mišljenje o šejhu, svi se raziđoše, osim jednog, koji sa bardakom vode i peškirom ostade stajati pred tom kućom. Nakon izvjesnog vremena, Ebu Jezid otvori vrata, pa ugledavši murida, zapita ga: “Šta ti radiš ovdje?” On odgovori: “Evo donio sam ti vodu ako ti zatreba.” Šejh nastavi:”A, gdje su ostali?” Murid odgovori: “Ne znam.” Na to mu Ebu Jezid dade znak da uđe u kuću, pa mu reče: “Ovo je moja sestra s kojom ću te vjenčati.”

* * *

Sufija po imenu Ebu Turab Nahšabi, imao je mladog murida koji je posjedovao srčanu žar i doživljavao duhovna ushićenja. Kada mu je Ebu Turab rekao, da bi trebao posjetiti Ebu Jezida, murid mu je odgovorio: “O učitelju, ko vidi Gospodara Ebu Jezidovog, nema potrebe da gleda i samog Ebu Jezida.” Na to mu je Ebu Turab rekao: “O mladiću, ako ti vidiš Boga, vidiš Ga samo prema stepenu svoje predispozicije. Ali ako Ga gledaš kroz Ebu Jezida, moći ćeš Ga vidjeti sa Ebu Jezidovom predispozicijom. Ima pogleda i pogleda.” Ove riječi teško padoše muridu, pa on kaza: “O učitelju! Pođimo zajedno Ebu Jezidu.” Kad dođoše u Bistam, rodno mjesto Ebu Jezidovo, ne nađoše ga kod kuće. Dok su se o njemu raspitivali, ugledaše ga kako se sa krčagom punim vode iz šume vraća kući. Mladić pogleda Ebu Jezida, zadrhta, pade na zemlju i umre. Ebu Turab se obrati Ebu Jezidu: “O šejhu! Pogleda te jedanput i umre. Kako je to moguće?” Ebu Jezid mu odgovori: “U nutrini ovog maladića ležala je jedna skrivena tajna za koju on još nije bio sazrio. Ta tajna mu se kroz moj pogled otkrila, ali je on nije mogao podnijeti i zato je umro.”

* * *

Ebu Jezid je rekao: “Ko se sa mnom ne bude iskreno družio, biće poput svjedoka koji je prisiljen da svjedoči nešto što nije vidio. Misliće da vrijeme provodim u samoobmani. Smatraće da su moja stanja stvar manipulacije drugim. Moj govor će mu djelovati kao izmišljotina. Moja objašnjena i izreke će doživljavati kao stvar drskosti i posmatrat će me sa prezirom, pa će se zbog toga ogriješiti o mene.” Ebu Jezid je upitao jednog sufiju: “O brate, koliko još dugo želiš lutati po zemlji?” Ovaj mu odgovori: “Kad voda stoji mutna je i pokvarena.” Na to mu Ebu Jezid reče: “Ti budi more pa te stajanje i nečistoća neće pokvariti.”

* * *

Musa je čuo od svoga oca da je rekao: “Kada sam jedne prilike bio kod Ebu Jezida on uzdahnu i ja primijetih da njegov uzdah prođe sve koprene između njega i Gospodara. Ja mu se obratih: ‘O Ebu Jezide, opazih začudnu stvar.’ On mi reče: ‘Siroto moja, šta je to začudno?’ ‘Primijetih da tvoj uzdah prođe kroz sve koprene i dospje do Gospodara.’ Ebu Jezid reče: ‘Kada insan pusti iskren uzdah, on nema zastora koje bi prolazio da bi dospio do Gospodara.’ Potom ga neko od prisutnih upita: ‘O Ebu Jezide, koji zastor stoji između Rabba i arifa?’ Ebu Jezid odvrati: ‘O siroto, kome je On zastor, pa od čega drugog da ga zastire?'”

* * *

Jedanput je Ebu Jezid proučio ikamet, pa prije nego što je uspostavio namaz, pogledao je u saff džematlija i opazio čovjeka na kom se uočavao trag puta. Prišao mu je i nešto rekao, pa je ovaj izašao iz džamije. Kada ga je neko od prisutnih upitao za razlog, čovjek je rekao: “Bio sam na putu, pa ne našavši vode uzeo sam tejemmum. Smetnuvši to s uma ušao sam u džamiju. Ebu Jezid mi je rekao: ‘Tejemmum ne važi kad je voda pri ruci.’ Sjetivši se toga izađoh.”

* * *

Došao Ebu Jezidu jedan od njegovih murida pa mu rekao: “O šejhu, ja sam tvoj murid a ti moj šejh. Izvijesti me o šejhovom hakku kod murida i o muridovom hakku kod šejha, i to na takav način, da u tvom odgovoru nađem potpun smiraj?” Šejh mu kaza: “Pitaš me o nečem krupnom što u sebi nosi veliku tajnu, ali ti neću odgovoriti dok ne ispuniš moju potrebu.” Murid zapita: “A o kakvoj se potrebi radi?” Šejh odgovori: “Napisao sam pismo za sultana Mahmuda pa želim da mu ga predaš. Kad mi se vratiš sa povratnim pismom i ja ću tebi odgovoriti na tvoje pitanje.” Sultan je bio u gradu Nišaburu udaljenom šezdeset fersaha od Bistama. Murid uze pismo pa, ne brinući se za svoju kuću, opskrbu i jahalicu, krenu na put bosonog. Kad stiže u Nišabur odmah ode do sultanove kapije, gdje bi dočekan i uveden kod sultana. Ovaj uze pismo šejhovo, poljubi ga, i naredi da murida, ukazujući mu ikram, otprate do njegovih odaja i pogoste ga raznovrsnim jelima. Sultan je poslao i jednu djevojku rekavši joj: “Možda mu se hrana ne dopadne, pa mu skuhaj ono što mu srce želi.” Djevojka je sama ušla kod murida i upitala ga što želi da mu pripravi od hrane. On je rekao: “Hoću da mi skuhaš čorbu od mlijeka i brašna pa da mi njome dahnu prsa od prašine puta.”

* * *

Djevojka ustade da zapali vatru a i Iblis priđe kako bi potpalio vatru strasti u muridu. On potaknut ljepotom djevojke pruži ruku prema njenoj kosi pa zaključavši vrata, htjede s njom zinaluk počiniti. U tom trenutku raspuknu se zid Allahovom svemoći i iz njeg se pojavi Ebu Jezid govoreći mu da to ne čini. Kad to vidje murid zadrhta, pa obuzet strahom od hejbeta Allaha Uzvišenog reče: “Gospodaru naš, mi smo prema sebi nasilje učinili.” Potom izađe iz sobe pa ode sultanu i zatraži od njeg dozvolu da se vrati šejhu. Kad je došao šejhu, ovaj mu reče: “Sad si spreman da se odgovori na tvoje pitanje. Dakle, znaj, šejhov hakk kod njegova murida je da ga murid sluša šta god mu šejh naredi, a muridov hakk kod šejha je da on pazi i čuva murida od posrtaja u svim njegovim halovima.”

* * *

Jednoga dana dođe čovjek Ebu Jezidu i reče: “Postim i klanjam već trideset godina, a nisam još iskusio ni mrvu duhovne radosti o kojoj ti govoriš!” “Da si postio i klanjao tri stotine godina, opet je ne bi pronašao”, odgovori mu Ebu Jezid. “Kako to?”, upita čovjek u čudu. “Tvoja sebičnost je postojan zastor između tebe i Allaha Uzvišenog.” “Ima li tome lijeka?” “Ima, ali ga ti ne možeš podnijeti” reče Ebu Jezid. Tu bijahu neki ljudi i počeše moliti Ebu Jezida da čovjeku otkrije što mu je činiti. Tako on, nakon izvijesnog vremena, pristade i reče onom čovjeku: “Otiđi do najbližeg berberina neka ti obrije glavu, potom skini svoju odjeću sa sebe, sem gaća. Uzmi kesu oraha i objesi je oko vrata. Onda stani nasred čaršije i uzvikuj: ‘Dajem orah za šamar, ko mi udari šamar plaćam mu orahom! Potom otiđi do sudnice i uradi isto.'” “To je nemoguće”, čovjek povika, “mora da postoji neki drugi lijek!”

“Jok!” reče Ebu Jezid, “to bi bio samo preduslov za početak liječenja, ali kao što sam već rekao, ti ga ne možeš podnijeti!”

* * *

Kad je šejh Ebu Jezid jedne noći grad napustio, primijeti duboku tišinu nad dolinom. Mjesec je Zemlju osvjetljavao i činio noć jasnom poput dana. Zvijezde su odisale poput skladne družine i svako sazviježđe je imalo svoju posebnu vazifu. Šejh je išao dalje, bez da je ikakav pokret opazio ili jednog čovjeka sreo. Tišina je dirnula njegovo srce i on reče: “Gospodaru, mene je pokrenula tuga. Zašto na jednom takvom dvoru nema potpuno predanog obožavaoca?” Jedan nutarnji glas mu odgovori: “Ne čudi se tome, jer Vladar svakom ne dopušta pristup Svome dvoru. On nedostojne ne prima na Svojim vratima. Kada svetost Našeg veličanstva Svoj sjaj razastre, u toj ljepoti, usnuli i lahkomisleni nemaju udjela. Ti si samo jedan među hiljadama, koji moli za ulazak i strpljivo čeka.”

* * *

U vrijeme Ebu Jezida nekom nevjerniku jedan musliman reče: “Kako bi bilo da ti islam prihvatiš, pa da tako zadobiješ stotinu selama i moći?” On odgovori: “O mladiću, ako je tvoja vjera poput Ebu Jezidove, koji je šejh ovog svijeta, onda njenu užarenu vrelinu ne mogu podnijeti. Ona je isuviše velika za stremljenja moje duše. Premda u vjerovanju nemam sigurnosti, istu dobivam kad je u pitanju vjera Ebu Jezidova. Vjerujem da je njegova vjera iznad ostalih vjera, jer je, nadasve, lijepa, sjajna i slavom ovjenčana. Dok nutrinom potvrđujem njegovu vjeru, usta su mi čvrsto zapečaćena. Ali ako je islam to na čemu si ti, prema tome ne osjećam naklonosti niti me vuče kakva želja. Ako bi neko osjetio i stotinu naklonosti prema vjeri, one bi iščezle čim bi tebe vidjele. Jer on bi vidio samo ime bez značenja, a to je, kao kad se pustinja sigurnim mjestom imenuje. Kad on vidi tvoju vjeru ohladiće njegova ljubav za njenim prihvatanjem. Vjera i iskrenost Ebu Jezidova položile su mnoga žaljenja u moje srce i moju dušu. Ebu Jezid ispunjava sve dužnosti vjere, pa neka je blagoslovljen taj neuporedivi lav. Kad bi samo jedna kap njegove vjere u okean pala, cijeli okean bi usisala.”

* * *

Zunnun el-Misri je poslao jednog svog prijatelja Ebu Jezidu, kako bi na taj način mogao više saznati o njemu. Kad je čovjek stigao u Bistam raspitivao se za Ebu Jezidovu kuću. Čim ga nađe, ovaj ga upita: “Šta hoćeš?” “Hoću Ebu Jezida”, odgovori čovjek. “Ko je Ebu Jezid? Gdje je Ebu Jezid? I ja tražim Ebu Jezida?” Čovjek se okrenu i pomisli: “Ovo je luđak.” Vrativši se Zunnunu, ispričao je što mu se desilo, našto je ovaj zaplakao i rekao: “Moj brat Ebu Jezid je, usred onih koji su Allahu krenuli, daleko odmakao.”

* * *

Ebu Jezid je sa jednim prijateljem prao svoju košulju u polju. Kad je sa tim završio, ovaj mu predloži: “Da objesimo košulju na zid vinograda?” “Ne”, odgovori Ebu Jezid, “ja neću zabijati pritku u tuđi zid”. “A da je objesimo na stablo.” “Nikako, jer bi se grana slomila.” “A šta kažeš, da je raširimo po travi?” “Ne, jer je ona hrana životinja i pred njima je ne želimo pokriti.” Potom je sa košuljom na sebi okrenuo leđa suncu dok se nije osušila ta strana, a onda je izložio i drugu stranu, pa sačekao da se i ona osuši.

* * *

Jednoga dana Ebu Jezid je otišao u džamiju. Svoj štap je zabio u tlo, ali on se zaljuljao i pao prema štapu nekog starca koji je isti također zabio u tlo. Ovaj se sagnuo i uzeo svoj štap. Ebu Jezid je otišao do njegove kuće i zamolio za oprost rekavši: “Ja sam prouzrokovao tvoje saginjanje, jer sam ja svoj štap plitko zabio. Ebu Jezid upita jednog čovjeka: “Čime se zanimaš?” “Imam magarca”, odgovori čovjek, “i brinem se o njemu.” Na to Ebu Jezid reče: “Kamo sreće da ti magarac umre, pa da ti budeš rob Allahu a ne magarcu!”

* * *

Jahja ibn Muaz je u pismu poručio Ebu Jezidu da on posjeduje jednu tajnu koju će mu povjeriti samo u Džennetu pod Stablom života. Uz to mu je poslao i jedan hljeb s napomenom da ga treba pojesti, jer je brašno zamjesio sa blagoslovljenom vodom Zemzem koja izvire kod Kabe u Mekki. U svome odgovoru Ebu Jezid mu je prvo ukazao da poznaje njegovu tajnu, a onda dodao: “U Džennetu ja neću imati vremena za takve tajne, jer meni je već na zemlji sve Džennet i sve Stablo života. A i za hljebom nemam potrebe, jer lijepo si mi opisao s kojom vodom si ga zamijesio, ali mi ništa nisi rekao o porijeklu sjemena.” Ebu Jezid je u snu vidio skupinu krupnookih hurija. On ih je gledao i taj prizor imao je za posljedicu da je njegova svijest time bila zaokupljena više dana. Kad je kasnije u snu ponovo vidio hurije, nije im uopće posvetio pažnje. Samo je rekao: “Vi odvraćate.”

* * *

Najveća Ebu Jezidova briga bio je tevhid. 0 njegovom nastojanju na putu spoznaje Allaha dž.š. prenosi se, da je duži period proveo sa ulemom dok nije postao od poznavaoca. Ali je vidio njihovo tiskanje na vratima Hakka i za sebe, među njima, nije našao prostora ni toliko da spusti svoje stopalo. Sebi je rekao: “Ilum nema postojanosti bez hakikata, a hakikat je u revnosti sa klanjačima.” Proveo je vrijeme sa njima, ali među njima nije vidio prostora za sebe. Potom je našao hakikat sa postačima pa je i u njihovom društvu bio neko vrijeme, ali i među njima za sebe nije našao mjesta. Okrenuo se onim koji se hadždžom odazivaju Allahu namjeravajući posjetiti Bejtullah iz udaljenih mjesta pa i među njima, za sebe, nije našao prostora. Onda je svoju pažnju usmjerio na džihad i sa mudžahidima proveo duže vrijeme, zajedno udarajući sabljama po licima Allahovih neprijatelja. Ali kad i tu sebi nije našao mjesta, zavapio je: “Ja Ilahi, smiluj mi se u mojoj zbunjenosti. Postavi Tvoga roba na mekam bliskosti s Tobom. Na mekam gdje neću biti izložen rivalstvu niti tiskanju. Već sam se primakao onima koji su me pretekli na putu ka Tebi i sebe vidio nemoćnim u nastojanju da im se priključim.”

* * *

Tada ga Hakk pozva: “O Ebu Jezide, Moju blizinu ne može zadobiti niko kao onaj, koji Mi dođe sa onim što Ja nemam.” Ebu Jezid je upitao: “Ja Ilahi, što je to što Ti nemaš, a sa čim se Tebi približava i odakle meni to što nema kod Tebe?” Dođe mu odgovor: “O Ebu Jezide, Ja nemam bijede, niti siromaštva, pa ko Mi se želi s njima umiliti podastrijet ću mu ćilim Moje bliskosti.” Tada je Ebu Jezid rekao: “Allahu moj, primakni me onima koji podnose siromaštvo i bijedu! Pa me je njima prikučio, kad ono mala skupina. Tu nisam vidio guranje i rivalstvo, niti buku i galamu na vratima. Njemu sam dao zavjet da ničemu neću dati prednost nad siromaštvom i bijedom, i eto me s Njim držim se tog zavjeta. Pa ne prođe nijedan sat a da mi od Njega novi keramet ne dođe. Rekao sam: ‘Ilahi, ovo je stvar kojom si mene počastio među Tvojim stvorenjima.’ Na to mi dođe odgovor: ‘To je keramet samo za onog koji da prednost siromaštvu i bijedi, osaburi na njima i bude prisan s njima.'”

* * *

Zunnun el-Misri je poslao svoga murida Ebu Jezidu s porukom: “O Ebu Jezide, ti svaku noć mirno spavaš, ne znajući, da karavana koja vodi u Hakkovu blizinu, prolazi.” Kad murid ove riječi prenese Ebu Jezidu, ovaj mu reče: “Idi i reci svome učitelju, da je na kemalu samo onaj koji cijelu noć prespava, a ujutro kad se probudi dostigne pomenutu postaju prije karavane.” Ovim je htio reći, da postignuće Hakkove blizine ne ovisi od noćnog bdjenja, već od unutarnjeg hala i potpune predanosti Njemu. Čuvši od murida ovaj Ebu Jezidov odgovor, Zunnun zaplaka i reče: “Blago Ebu Jezidu! Zaista on ima pravo. Ja tu postaju još nisam dostigao. To je tako kako je on rekao.”

* * *

Jednoga dana nekoliko ljudi je zamolilo Ebu Jezida da im dadne kakav duhovni dar. Na to im je on rekao: “Još od jutra tražim jedno gnjilo zrnce koje biste mogli probaviti, ali ništa ne nađoh. Sve što bih vam htio ponuditi, daleko prevazilazi vaše sposobnosti.”

* * *

Šekik el-Belhi i Ebu Turab en-Nahšebi došli su kod Ebu Jezida. Sofra je stavljenja, a jedan Ebu Jezidov mladić je hizmetio. Njemu se ova dvojica obratiše: “Jedi s nama, momče.” “Ja postim”, odgovori on. Tada Ebu Turab reče: “Jedi i nagrada za mjesec dana posta je tvoja.” Kad on opet odbi Šekik reče: “Jedi i nagrada za godinu dana posta je tvoja.” Ali on i ovu ponudu ne prihvati. Na to Ebu Jezid reče: “Pustite ga, jer on kod Allaha više ništa ne vrijedi.” Godinu dana potom mladić je zatečen u krađi i ruka mu je odsječena.

* * *

Ebu Jezid je rekao: “Došao mi je jedan dan Ebu Ali es-Sindi (jedan od Ebu Jezidovih učitelja) s putničkom torbom u ruci. On ju je istresao i gle, bili su to dragulji. Ja ga upitah: “Odakle ti ovo?” On mi odgovori: “Dok sam prolazio kroz jednu dolinu, ovi zasvijetliše poput lampe, pa sam ih ponio sa sobom.” Upitah ga dalje: “U kakvom si halu bio kad si sišao u dolinu?” “Na trenutak me obuzelo stanje klonulosti”, odgovori on.

* * *

Prenosi se od Ammi el-Bistamija: “Dok smo sjedili u džamiji Ebu Jezidovoj on reče: ‘Ustajte i pođimo u susret jednom Allahovom prijatelju.’ Mi smo pošli s njim i kada smo stigli do gradske kapije sreli smo Ibrahima ibn Sitanba el-Herevia. Ebu Jezid mu se obrati: ‘Došla mi je pomisao da ti izađem u susret i kod moga Gospodara se zauzmem za tebe.’ Ibrahim ibn Sitanba reče: ‘Ako bi te On učinio zagovornikom za svo čovječanstvo to ne bi bilo mnogo. Oni su samo jedna mrva ilovače.’ Njegov odgovor zbuni Ebu Jezida.”

* * *

Ebu Jezid je imao komšiju idolopoklonika, čije dijete jednu noć zaplaka, bojeći se mraka, jer u kući nije bilo svjetla. Ebu Jezid uze svijeću i odnese im je, pa dijete prestade plakati. Kad je otišao, djetetovi roditelji rekoše sebi: “Kad je Ebu Jezid osvijetlio našu kuću, bilo bi zlo i nezahvalnost ako ga mi ne bi zamolili da prosvijetli i naše duše.” Potom su otišli i pred njim prigrlili islam.

* * *

Neki čovjek dođe da posjeti Ebu Jezida i zateče ga u halu potpune odsutnosti. Kad nakon izvjesnog vremena šejh podiže glavu, posjetilac mu se obrati: “O šejhu, gdje si bio?” Ebu Jezid odgovori: “U Hakkovoj blizini.” “I ja sam također bio tamo, ali te nisam vidio”, odgovori čovjek. Ebu Jezid mu na to reče: “Imaš pravo, ali ja sam bio unutar Hakkova Harema, a ti s njegove vanjske strane. Zato jedan drugog nismo vidjeli.”

* * *

Neko reče Ebu Jezidu: “Očisti svoje srce od svega, jer ti želim povjeriti jednu tajnu.”

On odgovori: “Već 30 godina tražim sebi od Allaha čisto srce, pa kako da ga tebi donesem u jednom satu.” Jedan čovjek reče Ebu Jezidu: “O šejhu, daj mi parče tvoga ogrtača, ne bi li na taj način zadobio dio tvoga bereketa.” Ebu Jezid odgovori: “Kad bi obukao i kožu Ebu Jezidovu, bereket nećeš zadobiti sve dok ti djela ne budu Ebu Jezidova.” Prenosi se, da je na putu za Medinu, Ebu Jezid natovario svoje stvari na sasvim mladu devu. Neko mu reče da je taj tovar i suviše težak za tu devu i da bi bilo okrutno od njega ako bi pustio da životinja trpi pod njim. Kad je dotični ponovio svoj prigovor, Ebu Jezid mu reče: “O čovječe, nosač tereta nije ova deva. Bolje pogledaj!” Čovjek pogleda i opazi da jedna poduža ruka drži tovar iznad leđa kamile. Zapanjen upita: “Tako ti Allaha, kakvo je ovo čudo?” Ebu Jezid odgovori: “Ako istinu o mome halu pred vama pokrijem, prigovraćete mi vašim jezicima, a ako vam tajnu otkrijem, nećete je moći shvatiti. Ne znam kako bi se prema vama trebao ponašati!”

* * *

Kada je osjetio da mu se kraj života primakao, otišao je u svoj mihrab, opasao zunnar, krzneni ogrtač obukao naizvrat, a izvrnut turban stavio na glavu i rekao: “Allahu moj, ne prodajem moju uzdržljivost tokom cijelog života, niti nudim namaze noćima obavljane, niti govorim o danima u postu provedenim. Također ne brojim učenja Kur'ana, niti više spominjem raspoloženja, prisne razgovore i užitke blizine. Ti znaš da se nizačim nisam okretao i da ono što sam izložio, nisam sa sujetom i samouvjerenošću činio. Ne, ja to izlažem, jer me sve što sam činio, pritišće. Ti si mi ovu odjeću časti dodijelio kako bih mogao vidjeti da je sve to ništa. Nemoj mi to uračunati. Ja sam jedan turkmen čija je kosa u sedamdeset godina kufra osijedila. Evo napuštam pustinju u kojoj sam dozivao Tengri! Tengri! i učim se reći Allah! Allah! Sada raskidam zunnar i upravljam korake ka islamu izgovarajući šehadet. Ti djeluješ bez uzroka. Tvoje primanje nije uslovljeno poslušnošću niti Tvoje odbijanje neposluhom. Sve što sam činio, sada mi izgleda ništavno. Oprosti mi sve ono što vidiš pri meni, a nedostojno je Tvoga Veličanstva. Izbriši moje grijehe kao što ja brišem pomisao da sam Ti pokoran bio!”

* * *

Jedan je čovjek usnio kako Allahov Arš nosi na glavi. Narednog dana je izašao na ulicu i ugledao ljude kako nose tabut Ebu Jezidov. On se progurao kroz masu i uspio da nekoliko koraka, ponese tabut na svojoj glavi. U tom trenutku postade mu jasno značenje njegova sna: Arš je simbolizirao Ebu Jezida. Kad je Ebu Jezid palaču ovog svijeta napustio, tu istu noć se u snu pokazao jednom od svojih učenika. Ovaj je pitao poštovanog pira: “Kako si račun položio Munkiru i Nekiru?” Ebu Jezid mu je odgovorio: “Kada su me ta dvojica meleka o Stvoritelju pitala, rekao sam im: ‘Na to se pitanje ne može tačno odgovoriti, jer ako kažem to je moj Bog, tim riječima sam izrazio samo jednu želju s moje strane. Bolje bi bilo da se vratite Allahu i Njega upitate o meni. Ako me označi Svojim robom onda će te znati, da je to tako. U protivnom, baciće me u okove. Nije lahko Allahovu blizinu zadobiti. Šta će mi koristiti, ako Ga imenujem mojim Gospodarom? Odbaci li On moje robovanje, kako mogu tvrditi da je On moj Gospodar? Premda sam glavu pred Njim saginjao, to je uzalud dok me On ne označi kao Svoga roba.'”

* * *

Dok je jednog dana Ebu Jezid šetao sa svojim učenicima, obuze ga čudno stanje. On je osjetio ugodan miris iz pravca Harekana zbog kog mu se iz grudi oteo čeznutljiv uzdah. Jedan od učenika mu se obrati: “Tvoje lice je bilo crveno, pa žuto, a potom bijelo. Kakvo je to stanje i kakva novina? Ti si udahnuo miris a nikakvo cvijeće se ne vidi. Bez sumnje on dolazi iz svijeta nevidljivog, iz univerzalne bašče. O, ti koji svakog trena primaš vijest i pismo iz nevidljivog, naspi i nama jedan gutljaj iz tog pehara. Daj nam jednu riječ, pa da se i mi prema toj bašči okrenemo. Mi nismo navikli, o krasoto, da ti sam piješ, a da naše usne suhe ostanu.”

Ebu Jezid reče: “Miris prijatelja dolazi iz ovog pravca, jer jedan velikan će u ono selo doći. Nakon toliko i toliko godina rodiće se car koji će svoj šator iznad neba razapeti. Njegovo lice će biti obojeno ružom iz Božijeg ružičnjaka. On će me po položaju nadmašiti.” “Kako će se on zvati”, neko upita. Ebu Jezid odgovori: “Njegovo ime je Ebul-Hasan.” Potom opisa njegov izgled, obrve, bradu veličinu, put, stas i to sve do u detalj. Kada se skoro nakon 200 godina pojavio Ebul-Hasan i ljudi, do kojih je došao njegov opis, u njemu prepoznali ono što je Ebu Jezid najavio, prenijeli su mu sljedeće riječi Ebu Jezidove: “Ebul-Hasan će biti moj učenik i istinski sljedbenik koji će svako jutro iz moga kabura primati dersove.” Ebul-Hasan je na to dodao: “Ja sam ga također u snu vidio i od šejhova ruha isto čuo.”

Svako jutro, on je išao na kabur i tu pažljivo stajao sve do podneva. Pa, ili bi mu se šejh ukazao, ili bi kakva njegova poteškoća, bez da išta progovori, bila riješena. I to je tako išlo, sve dok jednoga dana nije došao sretan do kabura i našao ga prekrivenog novim snježnim nanosom. Gledao je slojeve snijega nad kaburom poput brdašca i to ga je učinilo veoma tužnim u duši. Iz kabura živog šejha bi pozvan: “Slušaj, zovem te kako bi meni požurio. Brzo dođi ovamo, prema mome glasu. Kada bi sav svijet bio snijegom prekriven, ti se od mene ne okreći.”

* * *

Jedan murid zamoli šejha: “Dozvoli da odem u brda Libana, kako bih vidio Kutba svijeta.” Šejh mu to dozvoli. Kad je stigao u Liban, ugledao je grupu ljudi koji su sjedili u pravcu Kible. Pred njima je bio položen mrtvac, ali oni nisu klanjali dženazu. Murid ih zapita: “Zašto mu ne klanjate dženazu?” Oni odgovoriše: “Tek kada Kutb dođe, jer on ovdje pet puta dnevno obavlja namaz.” Murid se silno obradova. Nakon nekoliko trenutaka svi skočiše na noge. Murid je izvjestio: “Ugledao sam šejha kako istupi da obavi dženazu. Tada sam izgubio svijest. Kad sam ponovo sebi došao, mrtvog su već pokopali, a šejh je otišao. Upitao sam: “Ko je bio onaj čovjek?” Oni odgovoriše: “Ebul-Hasan el-Harekani.” Potom sam zapitao: “Kad će se opet vratiti?” U vrijeme podnevnog namaza, glasio je njihov odgovor.

Počeo sam jadikovati: “Ja sam njegov sljedbenik i to i to sam rekao. Zauzmite se za mene, da me povede za Harekan, jer sam već dugo na putu!” Kad je nastupilo vrijeme podnevnog namaza, opet ugledah šejha. On istupi naprijed, pa kad predade selam na kraju namaza, ja se uhvati čvrsto za njegove skute. Izgubih svijest, ali kad se povratih nađoh se u čaršiji Rejja. Odatle krenuh za Harekan. Ugledavši me, šejh mi reče: “Ono što si vidio ne smiješ objelodaniti. Jer ja sam molio Allaha da me zastre od ljudi i na dunjaluku i na ahiretu. Od svih stvorenja niko me nije vidio osim jednog živog, a to je bio Ebu Jezid.”

* * *

Jedan hadisi-šerif u čijem lancu prenosilaca je Ebu Jezid

Obavijestio nas je Ebul-Hasan, Mensur ibn Abdullah ed-Dimerti, u Bagdadu, pa je rekao: “Pitao je Ebu Amr Osman bin Džahde ibn Deramehm el-Kazeruni, pa je rekao:

“Obavijestio nas je Ebul-Feth, Ahmed ibnul-Hasen ibn Muhammed ibn Sehl el-Misri poznat po nadimku Ibnul-Himsi, koji je držao hutbe u Basri, pa je rekao: “Obavijestio nas je Ali ibn Džafer el-Bagdadi da je čuo od Ebu Musaa ed-Dejbulija, da je on čuo od Ebu Jezida el-Bistamija, a ovaj od Abdurrahmana es-Suddijja, a ovaj od Amr ibn Kajsa el-Mulaija, a ovaj od Atijja el-Avfijja, da je čuo od Ebu Seida el-Hudrija, da je kazao:

Rekao je Resulullah:

“Od slabog uvjerenja je da ugađaš ljudima u onom što izaziva Allahovu srdžbu, da ih hvališ za ono što ti je Allah dodijelio, a da ih koriš zbog onog što ti Allah nije dao. Zaista, Allahov rizk neće pribaviti upornost onog koji je uporan, niti će ga spriječiti protivljenje protivnika. Allah je Svojom mudrošću i veličanstvenošću smjestio razgalu i radost u uvjerenju i zadovoljstvu, a brigu i tugu u sumnji i srdžbi.”