Duhovni stupnjevi hazreti Nakšibenda PDF Ispis E-mail

Duhovni stupnjevi hazreti Nakšibenda

Predgovor autora

Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, Onome koji je znakove svoga vjerozakona uzvisio kroz iskrenost, čistotu i pravičnost prvaka u vjeri, te je svoju vjeru osvjetlio svjetlima srca Njegovih evlija. Neka je blagoslov i mir na našeg prvaka i plemića Muhammeda, uputitelja i izvoditelja na Put pravi. Također, neka je blagoslov i mir na plemenitu obitelj njegovu, njegove čiste ashabe, pravedne halife, i sve one koji ih slijede, i one koji slijede njihove sljedbenike, na duhovne prvake, na one očišćene i ljude otkrovenja.

A potom,

Ovaj ponizni siromah Ebul-Hasan Muhammad Bakir ibn Muhammad Ali, oprostio Allah grijehe njegove i prešao preko grešaka njegovih, dugo se nosio s mišlju da napiše traktat o duhovnim stupnjevima, spoznajama, kerametima i načinu života duhovnog prvaka (jednog od onih za koje je rečeno: I oni prvi – uvijek prvi! Oni će Allahu bliski biti [1]) i lava duhovnog pregnuća (onog obuhvaćenog ajetom: I neka se ničega ne boje i ni za čim nek ne tuguju Allahovi štićenici[2]), našeg šejha, duhovnog plemića i predvodnika Behauddina Muhammeda ibn Muhammeda, znanog kao Nakšibend Buhari, posvetio Allah njegovu cijenjenu Tajnu. Osnovna namjera i cilj ovih stranica jeste spomenuti se ovog duhovnog velikana, njegovih duhovnih stanja, djela, običaja i načina života, i to na temelju vjerodostojnih knjiga koje su napisali njegovi duhovni nasljednici hodže Alauddin Attar i hazreti kutb evlija, dakle hodže Muhammed Parsa, posvetio Allah Svevišnji njihove Tajne, prenoseći nam te podatke neposredno ili preko posrednika. Želja nam je da ovaj traktat, bereketom njihovih svetih duša, donese u nosnice čitatelja miomiris iz vrta vahdeta, pa da se onaj ko spava probudi, a onaj probuđeni baci se na djelo. Usljed mijena vremena i mnogih nevolja koje mi je ovo doba donijelo, pisanje ovog djela dugo je odgađano, i, milošću i potporom Božijom, započeto je napokon sada, godine 804. nakon Hidžre, te je zadobilo svoj konačni oblik. Nadati se da će ono svidjeti ljudima istine, ljudima spoznaje koji su ukrašeni najljepšom ćudi, duhovnim prvacima i dušama pročelnika ovoga reda, te da oni neće zaboraviti siromaha koji je ispisao ove stranice i da će ga se sjetiti hajr-dovom.

Gospodaru moj, dozvoli mi da Ti budem zahvalan na blagodati koju si darovao meni i roditeljima mojim, i pomozi mi da činim dobra djela kojima ćeš zadovoljan biti, i učini dobrim potomke moje; ja se, zaista, kajem i odan sam Tebi![3] Koji ćeš mi, nadam se, pogreške moje na Sudnjem danu oprostiti! Gospodaru moj, podari mi mudrost i uvrsti me među one koji su dobri![4] A ja se u svakom svom stanju uzdam u Vladara, Čuvara Svevišnjeg.

Ova knjiga sastoji se od uvoda, tri tematske cjeline i zaključnog poglavlja. U uvodu se govori o rođenju, rodoslovlju i lancu koji hazreti pira veže za Poslanika časnog, blagoslov i mir neka je na nj. U prvom poglavlju kazuje se o duhovnim stanjima i stupnjevima hazreti pira, sveta bila Tajna njegova. U drugom poglavlju predstavljen je njegov duhovni put. Treće poglavlje govori o njegovim kerametima, načinu života i, naposljetku, o njegovom preseljenju s ovoga svijeta.

Uvodno poglavlje u kome se kazuje o rođenju i duhovnom lancu (silsili) hazreti pira Nakšibenda

Znaj da je hazreti pir hodže Bahauddin rođen u mjesecu muharemu 718. godine po Hidžri, a neki kažu da je rođen 721. godine. U svakom slučaju, rođen je i umro u Qasri Arifanu.[5] Neka ne ostane skriveno da je naš hazreti pir, sveta bila Tajna njegova, svoju tarikatsku vezu i znanje ostvario posredstvom Sejjida Amira Kulala, sveta bila Tajna njegova, a on se veže za hazreti Muhammeda Baba Semmasija, a ovaj za hazreti Alija Ramitenija, a on za hodže Muhammeda Indžira Fagnevija, a ovaj za hazreti hodže Arifa Rivgarija, on za hazreti hodže Abdul-Halika Gudžduvanija, koji se veže za hodže Jusufa Hamedanija, a on za šejha Ebu Alija Farmedija, ovaj za šejha Ebul-Kasima Gurganija, a šejh Ebul-Kasim se, po svom znanju o batinu, veže za dva ogranka. Prvi ogranak je onaj po kome se veže za šejha Ebul-Hasana Harakanija, a on za šejha Bajazida Bistamija. Ebul-Hasan rođen je tek nakon smrti šejha Bajazida Bistamija, tako da je on duhovni i batinski učenik Bistamijev, a u izvanjskom svijetu nije se družio s njim i prisustvovao njegovim predavanjima. Šejh Bajazid Bistami, pak, duhovno se veže za Imama Džafera Sadika, blagoslovljen bio njegov duh. Vjerodostojnim predajama dokazano je da je šejh Bajazid rođen nakon smrti hazreti Imama, tako da je njegova veza i učeništvo kod Imama duhovne naravi. Hazreti Imam Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, u svom znanju o batinu veže se za dva ogranka. Prema prvom se veže za svoga velikog oca Imama Muhammeda Bakira, on za svoga oca Imama Zejnul-Abidina, on za svoga oca Imama Huseina, a on za svoga oca hazreti Alija, Allah svima njima bio zadovoljan, a on se, opet, veže za hazreti Utočište poslanstva, Muhammeda, blagoslov i mir Božiji neka je na nj. Šejhovi tarikata, Allah učinio svetim njihove Tajne, nazvali su, zbog ugleda koji mu pripada, ovaj časni lanac Ehli-bejta zlatnim lancem (silsiletu'z-zeheb). Drugom vezom Imam Džafer Sadik se veže za Kasima ibn Muhammeda ibn Ebu Bekra es-Siddika, Allah svima njima bio zadovoljan. Hazreti Kasim je djed Imama Sadika po majci, jedan je od sedmorice velikih fakiha, a on se veže za Selmana Farsija, Allah njime bio zadovoljan, a on je, kroz druženje za plemenitog Poslanika, blagoslov i mir neka je na nj, vezan i za hazreti Ebu Bekra es-Siddika. Također, šejh Ebul-Kasim Gurgani u duhovnom je lancu sa šejhom Ebu Osmanom Magribijem, on sa Ebu Alijem Katibom, ovaj sa Ebu Alijem Rudbarijem, a on se veže za Džunejda Bagdadija, on za Sarija Sekatija, on za Marufa Karhija, a ovaj za Davuda Taija, on za Habiba Adžemija, ovaj za Hasana Basrija, a on se, preko hazreti Alija, veže za hazreti Vjerovjesnika, blagoslovio Allah njega, njegovu obitelj i njegove ashabe.

Prvo poglavlje – o duhovnim stanjima hazreti pira Nakšibenda, sveta bila Tajna njegova

Hodže Alauddin Attar, učinio Allah njegov mezar mirisnim, prenosi od našeg mubarek pira, sveta bila Tajna njegova, da je rekao: „Jedna od osobitih blagodati koje je Istiniti ukazao ovom siromahu bila je da sam u djetinjstvu došao pod mubarek starateljstvo velikog šejha hodže Muhammeda Baba Semmasija, pa me on prihvatio kao vlastito dijete. Prije nego što sam rođen u Kasri Hinduvanu, često je govorio: ‘Osjećam otud miris onoga koji će učiniti da Kasri Hinduvan postane Kasri Arifan!'“ Jednom se u kući Sejjida Amira Kulala, koji bijaše jedan od njegovih halifa, okrenuo ka Kasri Arifanu i rekao: „Onaj miris je sve jači. Čini se da je taj čovjek već rođen.“

Potom su se zaputili u Kasri Arifan, i stigli onamo tri dana po rođenju našega pira. Njegov djed, koji je inače bio muhib hodže Muhammeda Baba Semasija, lijepo ih primi i pokaza im novorođenče. Potom ih sve ugosti, a Muhammed Baba reče: „Ovo jeste naše dijete, i mi ćemo ga kao takvog prihvatiti.“ Onda se obrati svojim drugovima: „To je čovjek čiji sam miris osjetio, i, ako Bog da, on će biti prvak svoga vremena.“ A onda reče Sejjidu Amiru Kulalu: „Budi milosrdan prema mome sinu Bahauddinu, jer neću ti oprostiti ako se o njega ogriješiš.“ Uskoro se ukaza ono svjetlo utkano u njegovu nutrinu, i, hvala Bogu na tome, još u djetinjstvu on poče ispoljavati začudne i zadivljujuće stvari. Majka našega pira, sveta bila Tajna njegova, priča: „Kad Bahauddinu bijaše četiri godine, jednom reče: ‘Kad se ova naša krava oteli, njeno mladunče imat će na čelu biljeg oblika zvijezde.’ I doista, nekoliko dana kasnije krava oteli upravo takvo madunče. Svi su se čudili i govorili da se to ispoljava blagoslovljeni utjecaj hodže Muhammed Babe.“

Prenosi se da je naš pir kazivao: „Bilo mi je osamnaest godina i odlučio sam da se ženim. Moj djed me posla u Semas, kako bih posjetio hazreti hodžu Muhammeda i njemu iznio ovu svoju dobru nakanu. Kad dođoh k njemu, prvi keramet koji sam uočio bio je taj da sam se pri pogledu na njegovo lice osjećao lakše i rasterećenije. Potom otiđoh u njihovu džamiju, i, pošto sam klanjao dva rekata, padoh na sedždu, povjerih Bogu svoju potrebu, pa rekoh: ‘O Bože, daj mi snage da podnesem nevolje i izdržim nesreću koju mi donese moja želja!’ Kad ujutro dođoh kod hazreti pira, on mi reče: ‘O sinak, u dovi treba kazati: ‘Bože moj, daj ovome robu ono u čemu je Tvoje zadovoljstvo!', jer ako Istiniti Svevišnji nekom svome robu, iz mudrosti Njegove, pošalje kakvu nesreću, On mu da i snage da podnese taj teret. No, ne treba biti nepristojan i zazivati od Boga nevolju.’

Potom bi poslužena hrana, pa jedosmo, a onda mi pir pruži jedan kruščić i reče mi da ga zadržim. To me začudi i pomislih: ‘Ovdje sam jeo do sitosti, a uskoro ću biti kod kuće; pa šta će mi onda ovaj kruščić?', no on kaza: ‘Uzmi to, jer ustrebat će.’ Onda pođosmo, i pratio sam pira držeći se edeba, a kad bi mi usput misli odlutale, pir bi me pogledao i rekao: ‘Valja paziti na svoje misli.’ Usput naiđosmo na kuću jednog njegovog derviša, pa svratismo ondje. Taj siromah primi nas krajnje prijazno i učtivo. Primjetivši na njemu znakove slabosti, pir mu reče: ‘Kaži mi iskreno kako ti je i kako živiš?’ Ovaj odgovori: ‘Imam zdjelicu mlijeka, ali nemam hljeba.’ Tad se pir okrenu k meni i reče: ‘Daj onaj hljeb, vidiš da nam je sad ustrebao.’ Tako moja ljubav prema njemu dodatno osnaži.

Došavši u Kasri Arifan, otiđosmo mome djedu. Djed ga obavijesti o mojoj namjeri da se ženim, a pir kaza: ‘To je dobro, i treba to učiniti.’ Djed je htio da se stvar završi dok je pir tu, a moj otac htio je da napravi svadbu i tražio je da se to odgodi kako bi mogao provesti sve običaje. Pir reče: ‘Iskoristimo ovu prigodu; ne treba praviti svadbu niti odgađati.’ Moj otac se usprotivi, ali kako nije poznavao taj kraj, hazreti pir otiđe onamo i isprosi djevojku, a mog oca je kasnije bilo toliko stid što se usprotivio šejhu da odustade od zvanične prosidbe i svadbe.

Kad je hodža Muhammed Baba ostario, djed me povede u Samarkand, i gdje god smo našli nekog derviša, družili smo se s njim, a onda me vrati ovamo, pa završismo sve oko moje ženidbe. Živio sam u Kasri Arifano, i jedna od velikih Božijih blagodati bila je to što sam tih godina dobio ćulah[6] hodže Alija Ramitenija, sveta bila tajna njegova, što je budilo u meni nadu. Tih godina, također, dođe k meni Sejjid Amir Kulal i reče: ‘Hodža Muhammed Baba mi je oporučio da budem milosrdan prema njegovom sinu Bahauddinu i rekao je da mi neće oprostiti ako se o tebe ogriješim. Ne bih se mogao zvati čovjekom ako se ogriješim o oporuku hodže Muhammeda Babe!'“

Prenosi se da je naš pir pričao: „Tih dana moj otac i ja htjeli smo kupiti oslikanu indijsku svilu, kako je to bio običaj da kupuju neoženjeni mladići. Jedne noći u san mi dođe hazreti Hekim Ata, sveta bila Tajna njegova, jedan od velikih turskih šejhova, i uputi me na nekog derviša. Kad se probudih, u svijesti sam jasno imao lik onog derviša. Imao sam dobroga djeda, pa mu ispričah svoj san, a on reče: ‘Turski šejhovi su tvoja sudbina!’ Stalno sam tragao za onim dervišom, dok ga jednom, prošavši kroz ulicu kovača, ne ugledah. Imao je dugu kosu, na glavi ćulah sav u zakrpama, a u ruci čvornati kalenderijski štap. Pođoh za njim, a on se i ne osvrnu na mene. Pratio sam ga sve do Morgkošija[7], gdje on uđe u jednu kuću, i ja se vratih.

Jedne večeri neko od mojih poznanika mi reče: ‘Halil, potomak turskih šejhova, pozvao te da dođeš k njemu.’ Radosno se odazvah tom pozivu, pa, kako je bio mjesec tir[8], nabrah voća koje rađa u Buhari, i otiđoh tamo. Nađoh ga kako sjedi u kući okružen skupinom ljudi, pa nazvah selam i sjedoh. Pomišljao sam da mu ispričam svoj san, kad mi se on obrati na turskom: ‘Ko je taj koji je u tvome srcu? Povjeri nam se i reci šta tražiš od nas?’ To me se veoma dojmi i osjetih još veću naklonost prema njemu. Uživao sam njegovu naklonost i za vrijeme dok sam bio s njim vidio sam mnoge izvanredne stvari. Šest godina on bijaše sultan u Transoksaniji, zvali su ga Halil-sultan, i tokom tih šest godina bio sam uz njega, učio kako se vladati na dvoru i služio ga. Osamljivao bi se sa mnom i vodili smo osobite razgovore. Tako počeh služiti ovom putu evlijullaha[9], a on me, katkad strogošću a katkad blagošću, odgajao na tome putu. No, domalo ga njegovi neprijatelji oboriše i poraziše, i vidjeh kako se njegov sultanat u trenu ruši i propada. Tako u mom srcu nestade svake ljubavi prema ovome svijetu i želje za njim. Vratih se u Buharu i nastanih se u Zivartunu.“

Prenosi se od našega pira: „Povod mog potpunog osvješćenja, otrežnjenja i pokajanja bio je taj što sam jednom prilikom, dok sam bio u osami s onom koju sam volio, odjednom čuo glas koji reče: ‘Zar nije vrijeme da ostaviš sve i okreneš se Nama?!’ Čuvši taj glas, obuze me osobito stanje, pa se spustih do obližnjeg potoka, obavih gusul[10] i oprah svoju odjeću, a onda krajnje skrušeno klanjah dva rekata namaza. Već dugo godina želim obaviti onako namaz, ali mi ne uspijeva.“

U jednom traktatu hazreti Sejjida Amira Kulala piše da jednom pred Halil-sultana izvedoše čovjeka koji bijaše zbog nečega optužen, pa ga sultan osudi na smrt. Naš hazreti pir bijaše u to vrijeme miljenik i dželat Halil-sultana, pa poteže sablju na osuđenika, donese salavat, i udari onoga sabljom po vratu, ali se sablja samo odbi i onaj čovjek ostade neozlijeđen. Udari ga, onda, sabljom i drugi i treći put, ali ga opet ne posiječe. Naš pir opazi da čovjek, kad god potegne sablju na njega, nešto šapuće, pa ga upita: „Tako ti Allaha u Čijoj vlasti je svačiji život, kaži mi šta to učiš pa te sablja ne može sijeći?“ Ovaj odgovori: „Ne učim ništa, nego se, kad zamahneš sabljom na mene, utječem svome šejhu.“ Naš pir ga upita: „A ko je tvoj šejh?“, pa čovjek odgovori: „Sejjid Amir Kulal.“ Tako naš pir osjeti još veću naklonost prema Sejjidu Amiru Kulalu, i njegovo uvjerenje osnaži. Naime, onaj ko je u stanju svog murida sačuvati na ovome svijetu od sablje, zasigurno ga umije sačuvati i od džehennemske vatre.

Preneseno je da je naš hazreti pir kazivao: „Pošto sam učinio tevbu i nastanio se u Zivartunu, nisam propuštao klanjati namaz u džematu. No, jednom prilikom ne prispjeh u džamiju na namaz. Imam našeg džemata bio je ugledni učenjak Mevlana Sejfuddin Ramiteni, i on mi tad reče: ‘Mislio sam da si junak na mejdanu pobožnosti, a ti si ustvari onaj ko narušava naše redove!’ Odgovorih: ‘Mislili ste da sam junak na mejdanu pobožnosti, a ja u svome srcu i jesam čvrst kao kamen.’ On tad kaza stihove: ‘Na putu ljubavi srce ne zna šta je zlato, a šta gips; ovdje se traži onaj što je u stanju iz vatre izaći zdrav.’ Čuvši te riječi, osjetih u sebi plamen koji se svakim trenom sve više razbuktavao.“

Od našeg pira se prenosi: „Na početku mog duhovnog ushita pitali su me: ‘Kako to da si se dao na ovaj put?', pa rekoh: ‘Tako što se na ovom putu desi sve ono što kažem i što zaželim.’ Uto se začu neki izvanredni glas: ‘Mora se činiti sve ono što Mi kažemo!’ Na to rekoh: ‘Ne mogu to podnijeti; ovim putem mogu ići samo ako se dešava ono što ja hoću, inače se ne mogu držati ovog puta.’ Još par puta se ponovi ovakav dijalog, a onda bijah ostavljen samome sebi. Petnaest dana moje duhovno stanje bilo je posve urušeno i osjećao sam se posve suhim. A nakon toga, čuh opet onaj glas: ‘Sad traži što hoćeš, bit će ti udovoljeno!'“

Prenosi se da je naš hazreti pir pričao: „Za početaka svog duhovnog napredovanja i ushita, znao sam noću šetati Buharom. Noću bih odlazio na mezare prvaka, i na svakom mezaru bih zatekao čirak pun ulja, s novim fitiljem, ali je fitilj uvijek trebalo malo izvući iz čiraka, e kako bi, natopljen uljem, mogao gorjeti. Te noći bio sam na mezaru hodže Muhammeda Vasi'ja, sveta bila Tajna njegova, koji je pripadao naraštaju nakon tabiina – čiji je dolazak u Transoksaniju potvrđen vjerodostojnim predajama – te mi bi mi pokazano da trebam otići do mezara hodže Ahmeda Adžafera Nevija. Kad dođoh na njegov mezar, pojaviše se neka dvojica koji me opasaše sa dvije sablje, pa me posjedoše na jahalicu i povedoše na mezaristan Mezdahan. Kad dođosmo na Mezdahan, i ondje opazih iste onakve čirake sa fitiljima. Tak odjednom ugledoh pred sobom Kiblu, i dok sam je u tom čudnom stanju posmatrao, jedan njen zid se rascijepi i ukaza se neko veliko prijestolje, ispred koga je bio navučen zeleni zastor, a okolo je stajala skupina ljudi. Prepoznah među njima hodže Muhammeda Babu, i znao sam da su to naši umrli prethodnici. Jedan od njih mi reče: ‘Onaj na tronu jeste hodža Abdulhalik Gudžduvani, sveta bila Tajna njegova, a ostali su njegove halife.’ Onda mi predstavi svakog od njih, a to su bili hodža Ahmed Sadik, hodža Evlija Kulan hodža Arif, hodža Andžir Fegnevi i hodža Ali Ramiteni, sveta bila Tajna svakog od njih, a kad dođe do hodže Muhammeda Babe, reče mi: ‘Njega si sam upoznao za njegovog života. On je bio tvoj šejh, dao ti je ćulah, i njegovim bereketom data ti je ta blagodat da si zaštićen od nesreće.’ Potom mi svi rekoše: ‘Sad dobro slušaj, jer hazreti šejh govorit će o onome bez čeka nema duhovnog putovanja!’ Zamolih tu skupinu da poselamim hazreti hodžu svijeta Abdulhalika i vidim njegovo mubarek lice. Oni tad ukloniše onaj zastor i vidjeh starca svijetloga lica. Nazvah mu selam, i on mi odgovori. Onda mi kaza riječi koje se tiču početka, sredine i kraja duhovnog puta. Reče mi: „Oni čiraci koje si vidio jesu simbol i ukaz na pretpostavke koje posjeduješ za duhovni put. Fitilj ti ukazuje na kretanje, na akciju koju moraš poduzeti da bi pretpostavke koju posjeduješ mogle upaliti vatru odnosno ostvariti se.’ A onda reče: ‘U svim stanjima drži se puta onoga što je naređeno i zabranjeno, drži se sunneta, kloni se samovolje i novotarija, učini Mustafine hadise svojim vodičem, pa tragaj za predajama o Poslaniku Božijem, blagoslov i mir neka je na nj, i njegovim ashabima.’ Nakon ovih riječi, kazaše mi: ‘Dokaz istinitosti ovog tvog stanja bit će to što ćeš ujutro otići kod Mevlane Sejfuddina i reći ćeš mu da postoji spor između jednog vodonoše i nekog Turčina, i da je on na strani vodonoše, dok je pravda na Turčinovoj strani. Da bi dokazao da je tako, reci onom vodonoši da je škrtac, a on zna da je tako. Tvoj drugi dokaz je taj što je vodonoša učinio blud s jednom djevojkom, pa je ona zatrudnjela, a on ju je naveo da pobaci, i onda su dijete zakopali pod lozom u jednom vinogradu.’ Još su mi rekli: ‘Pošto preneseš ovu poruku Mevlana Sejfuddinu, uzet ćeš tri zrna grođica i zaputit ćeš se suhim riječnim koritom u Nesef kod Sejjida Amira Kulala. Kad prođeš Ferahun, susresti ćeš jednoga starca koji će ti pružiti topao hljeb. Uzet ćeš hljeb i nećeš sa starcem progovoriti ni riječi. Onda ćeš naići na jedan karavan, a kasnije ćeš sresti jahača, pa ćeš ga posavjetovati i on će zahvaljujući tebi učiniti tevbu. Onaj ćulah koji je kod tebe predat ćeš Sejjidu Amiru Kulalu.’ A onda mi rekoše da pođem i kazaše da sam jedan od njih.

Ujutro rano otiđoh u Zivartun, raspitah se za onaj ćulah, pa mi rekoše gdje se on već neko vrijeme nalazi. Nađoh ćulah ondje, pa sam dugo sjedio i plakao. Onda slomljenog srca otiđoh u džamiju i sa Mevlana Sejfuddinom klanjah sabah-namaz. Nakon namaza rekoh mu da sam zadužen da mu nešto prenesem. Sve mu ispričah, a njega to što ču veoma začudi. Ondje bijaše i onaj vodonoša, pa kad ču o čemu se radi, poreče da je Turčin u pravu. Rekoh mu da je moj dokaz to što je on prava tvrdica, a on na to ništa ne reče. Tad rekoh da imam još jedan dokaz, i da je on počinio blud s jednom ženom, pa ju je naveo da pobaci, i dijete su zakopali u vinograd koji se nalazi tu-i-tu. On je to poricao, pa se Mevlana Šemsuddin s nekoliko ljudi zaputi u onaj vinograd, i ondje iskopaše tijelo djeteta. Vodonoša se tad stade pravdati, a Mevlana i ljudi koji su bili s njim briznuše u plač.

Narednog dana, čim je svanulo, postupih kako mi je naloženo, uzeh tri zrna suhoga grožđa i suhim riječnim koritom se zaputih ka Nesefu. Mevlana ču za to, pa me pozva i ponese se prema meni ljubazno, rekavši: ‘U tebi se javila bol potrage, a lijek za tu bol je kod nas. Ostani ovdje i ja ću se pozabaviti tvojim odgojem.’ Odgovorih mu: ‘Ja sam dijete drugoga, i zato ne smijem dojiti prsa koja mi vi nudite.’ Mevlana na to ne reče ništa, pa mi dopusti da pođem, i ja se spremih i odmah krenuh na put. Došavši do Ferahuna, ondje sretoh jednog starca. On mi pruži topao hljeb, a ja ga uzeh i pođoh dalje bez da progovorismo riječi. Domalo sretoh neki karavan, pa me ljudi iz karavana upitaše odakle dolazim? Rekoh da dolazim iz Askene. Upitaše me kad sam otud krenuo, pa odgovorih da sam krenuo u svitanje. Inače, kad sam sreo ovaj karavan bilo je podne. Oni tad rekoše: ‘Ovaj čovjek mora da je lud! To je razdaljina od četiri fersanga[11]; mi smo iz Askene krenuli sinoć početkom večeri, i ti si nas sustigao ovdje.’

Ostavih taj karavan i produžih dalje, te uskoro naiđoh na onog jahača koga su mi spomenuli. Nazvah mu selam, a on reče: ‘Ko si ti, pa od tebe osjećam strah?!’ Rekoh mu: ‘Ja sam onaj posredstvom koga ćeš učiniti tevbu.’ Na te riječi on brzo sjaha, proli na zemlju vino iz mješina koje je nosio s sobom, pa učini tevbu. Ostavih ga i nastavih svoj put. Kad bijah blizu Nesefa, svratih u selo u kome je živio Sejjid Amir Kulal. Nađoh njegovu kuću, pa kad uđoh, samo spustih pred njega onaj ćulah. On je neko vrijeme ćutao, a onda upita: ‘Je li ovo onaj ćulah?’ Odgovorih da jeste, pa on kaza: ‘Ovo je znak da ga ti trebaš čuvati između dva zastora.’ Tas ustadoh i uzeh onaj ćulah, pa izađoh napolje. Domalo me Amir Kulal zaduži zikrom i zabrani mi da činim hafi[12] zikr. Neko vrijeme sam se tome pokoravao, a onda sam, kako mi je kazano prilikom rečenog viđenja sa šejhovima, učinio Allah njihove ruhove svetim, počeo činiti hafi zikr i ostavio sam glasni zikr.“

Prenosi se od našeg pira da je rekao: „Nakon onog događaja, ostvarilo se sve što mi je hazreti Hodža Svijeta[13] rekao i sve što mi je preporučio donijelo je svoga ploda. Budući da me zadužio da tragam za hadisima Poslanika , blagoslov i mir neka je na nj i njegove, i djelima njegovih ashaba, Allah njima bio zadovoljan, posjećivao sam učenjake i učio hadise te postupke ashaba, a onda sam sve to primjenjivao u djelo, pa sam, uz potporu Allahovu, osjetio na sebi rezultate takvog postupanja.“

Od našeg pira se prenosi: „Na početku svog duhovnog ushita jedne večeri sam bio na mezaristanu Mezdahan. Sa mnom je bio derviš Muhammed Zahid, koji se, dok smo stajali ondje, bijaše naslonio na mene. Odjednom, moj duh napusti moje tijelo, pa se, vrteći se, zaputi ka nebesima. Uspe se na prva nebesa, a potom na druga, treća i četvrta, a onda se, jednako se vrteći, vrati na Zemlju, te se skrasi u mome tijelu. No, Muhammed Zahid nije primijetio da se išta dešava.“

Preneseno je da je naš pir kazao: „Na početku svojih duhovnih mijena jedne večeri sjedio sam u džamiji u Zivartunu naslonjen na stub i okrenut prema Kibli. Odjednom me obuze osobito stanje duhovnog zanosa i iščeznuća (fena) koje uskoro posve ovlada mnome, i dok bijah u tom stanju bi mi kazano: ‘Znaj da si našao ono što si tražio!'“

Prenosi se da je naš pir pričao: „Na početku svojih duhovnih mijena, a nakon onoga što mi se desilo u Zivartunu, sjedio sam sa skupinom drugova u onom vrtu gdje se danas nalazi groblje. Bio sam odveć uzbuđen i nikako se nisam uspijevao opustiti. Odjednom osjetih znakove Božije džezbe i beskonačne božanske milosti i potpore. Odmakoh se malo od drugova i sjedoh okrenut prema Kibli, i tad se posve usredotočih na gajb, što naposljetku urodi istinskim stanjem fena'a. U tom stanju jasno sam vidio kako je moj duh uzdignut u nebesa, a kad stiže ondje, pretvori se u zvijezdu koja iščeznu u beskonačnom moru svjetlosti, dok se moje tijelo doimalo posve mrtvim. Vidjevši me takvog, moji drugovi briznuše u plač, no onda se, malo po malo, opet vratih svome ljudskom obličju. Ovo stanje posvemašnjeg duhovnog iščeznuća trajalo je nekih šest sati.“

Preneseno je da je naš hazreti pir kazivao: „Jedne večeru u Zirvatunu šetnjom dođoh do jednog mosta. Tad me obuze izvanredno stanje i u srcu osjetih nadahnuće: ‘Traži od nas što god poželiš!’ U svojoj potrebi tad rekoh: ‘Bože moj, daruj mi jednu kaplju iz mora Tvoje milosti i potpore!’ Nadahnućem mi bi odgovoreno: ‘Zar od Moje Plemenitosti tražiš tek jednu kaplju?!’ Tako se posramih da sam tad sebe šamarao što sam jače mogao, pa su se narednih dana na mome licu vidjeli tragovi toga. Onda rekoh: ‘O Čisti i Plemeniti, daruj mi more Tvoje milosti i potpore, i daj mi snage da to podnesem!’ Tad me cijeloga preplavi ljubavi i blagoslovom toga danas sam onakav kakvog me poznajete.“

Prenosi se da je naš pir, govoreći o počecima svoga duhovnog puta, rekao: „Bijaše dvjesto nas koji smo zakoračili na ovaj put potrage. Želja moje duše bila je da se odreknem svega. Tako stiže potpora Božija, odabra me među svima njima i dovede me do moga cilja.“ Od našeg pira se prenosi: „Na početku svoje privučenosti duhovnom potragom susretoh jednog od prijatelja Istinitog. On me upita: ‘Tragaš li za spoznajom?’ Rekoh: ‘Nadam se da ću do nje doći kroz druženje s prijateljima Božijim.’ Tad me upita: ‘Šta si spreman dati u zamjenu za to?’ Rekoh: ‘Nađem li ono što tražim, bit ću zahvalan, a ako ne nađem, bit ću strpljiv.’ On me pohvali, pa reče: ‘Ono što si dosad radio bio je lahko. Ono što moraš učiniti jeste da ustrojiš svoju dušu da bude takva da se ne buni i nakon što sedmicu dana ne budeš ništa jeo ni pio. Poslušah ga i postupih kako mi je rekao. Onda mi reče: ‘Idi u pustinju i nastoj da se tri dana posve kloniš ljudi. Četvrtog dana kreni u planinu, i ondje ćeš sresti jednog visokog čovjeka kako jaše na neosedlanom konju. Nazovi mu selam i prođi. Pošto napraviš tri koraka, reći će ti: ‘O mladiću, imam jedan kruščić, pa uzmi ga', ali ti se ne obaziri na to. Otiđoh u pustinju i postupih kako mi je rekao. Prođoše tri dana, a četvrtog dana uspeh se na planinu. Ondje naiđoh na jahača kakvog mi je opisao. Nazvah mu selam i prođoh pored njega. On mi ponudi kruščić, ali se ne obazrijeh.

Onaj prijatelj Istinitog onda mi reče: ‘Moraš služiti siromašne i ponižene, one na koje ljudi ne obraćaju pažnju, i nastojati da im u svemu budeš od pomoći i ugodiš im.’ Poslušah ga i dugo vremena sam činio kako mi je kazao. A onda mi reče: ‘Moraš ustrajati na brizi oko životinja; trebaš brinuti o njima i biti pritom svjestan da su i one Božija stvorenja na koja On obraća pažnju.’ Neko vrijeme činio sam tako, pa ako bih na putu sreo kakvu životinju, davao bih joj prednost nad sobom, a noću bih svoje obraze trljao o tragove konjskih kopita. Sedam godina živio sam na taj način.

Potom mi on reče: ‘Sad se u svojoj potrebi daj na služenje psima u ovom kraju. Tragaj tako za ostvarenjem svoje želje, i naposljetku ćeš naići na psa posredstvom koga ćeš ostvariti svoju sreću.’ Upućen od njega, smatrao sam takvu službu vrijednom i počeh se starati o psima. Jedne večeri naiđoh na psa koji je ležao na leđima, glave podignute ka nebu i sa sve četiri šape ispružene u zrak, pa je lajao tako da počeh plakati, ispružih ruke i govorah „amin“[14] za njim, sve dok ne zaćuta i osovi se na noge. A jednom sam po ljetnoj žegi izašao van Kasri Arifana, kad na putu ugledah kameleona kako bezbrižno trčkara po onoj žegi. Vidjevši ga takvog, obuze me osobita čežnja, pa zatražih od njega da čini šefaat[15] za mene. Krajnje ponizno i skrušeno stadoh pred kameleona i podigoh ruke na dovu. Uto se ta životinjica smiri, položi leđa na zemlju i diže glavu k nebu, pa je dugo ležala tako, a ja sam za njom govorio „amin“.

A onda mi onaj prijatelj Božiji reče: ‘Sad se moraš brinuti o putevima. Dakle, ako na putu uočiš nešto što bi moglo smetati ljudima, ukloni to kako ne bi nekome naštetilo.’ Neko vrijeme sam onda postupao u skladu s tom njegovom naredbom. Tokom tih sedam godina rukavi i skuti su mi uvijek bili uprljani prašinom, i iskreno sam činio sve što bi mi onaj prijatelj Božiji rekao, te sam, tako, primijetio na sebi rezultate svakog od tih djela i osjetio posvemašnji duhovni napredak.“

Prenosi se da je naš hazreti pir, učinio Allah duh njegov svetim, pod starost ovako pričao o počecima svoga duhovnog puta: „Jedne hladne zimske noći, kad vani sve bijaše smrzlo, sjedio sam kod kuće u Ziravunu sa skupinom derviša, kad osjetih da moram obaviti gusul. Ustadoh, ali ne nađoh nimalo tople vode za gusul, a ne nađoh ni nešto čime bih mogao razbiti led. Nisam htio nikoga uznemiravati noću zbog toga, već ogrnuh stari kožun i zaputih se iz Ziravuna ka Kasri Arifanu. Stigoh svome domu ondje, ali nisam htio buditi ukućane zbog svoje potrebe. Tragao sam okolo za vodom, i naposljetku kod bunara pred džamijom nađoh smrznutu kufu kojom su zahvatali vodu za konje. Teškom mukom razbih led i pritom povrijedih ruku. Obavih, onda, gusul, a bijaše tako hladno da sam se tresao od zime. Potom opet ogrnuh svoj kožun i vratih se iz Kasri Arifana u Ziravun. Dođoh ondje a da niko nije opazio da me nije bilo.“

Preneseno je da je naš hazreti pir rekao: „U mladosti sam molio Istinitog Svevišnjeg da mi da snage i uspjeha da izdržim teret ovog puta. Jedini je prihvatio moje moljenje i smilovao mi se, pa sam u mladosti izdržao terete puta i pod starost sam našao Njega.“ Prenosi se da je naš hazreti pir kazivao: „Na početku svoje duhovne potrage nađoh se nekom prilikom na mjestu gdje su ljudi kockali. Jedan koji bijaše izgubio sve što je imao i što nije imao, okrenu se svome prijatelju i reče: ‘Prijatelju moj dragi, makar i glavu da izgubim, ali tebe izgubiti neću!’ Kad to vidjeh, moje duhovno stanje se razbistri i obuze me još snažniji ushit.“ Naš hazreti pir je rekao: „Na početku svog duhovnog puta, kad bih čuo dvoje ljudi kako razgovaraju, poslušao bih o čemu pričaju, pa ako bi pričali o Bogu, obuzela bi me radost, a ako bi pričali o bilo čemu drugom, osjećao bih tugu.“

Preneseno je od našega pira: „Nakon što mi je Svevišnji i Slavljeni milošću i potporom Svojom otvorio vrata tevbe, jedne večeri naiđoh na skupinu svojih nekadašnjih drugova. Počeše me zvati k sebi, trudeći se da me privole. Rekoh im tad riječi kojima me Allah nadahnu: ‘Vi ne možete otvoriti vrata koja je Istiniti Svevišnji zatvorio! Milost koju Allah podari ljudima niko ne može uskratiti, a ono što On uskrati niko ne može, poslije Njega, dati; On je silan i mudar.[16]‘ Na njih je to toliko utjecalo da svi učiniše tevbu.“ Prenosi se da je naš hazreti pir rekao: „U počecima svoje duhovne potrage, u dva navrata osjetih kod sebe svojstva Mensura Halladža. Dva puta me htjedoše vješati, i rekoh sam sebi kako ću završiti na vješalima, ali potporom Božijom bijah izbavljen. A od hazreti Alija Ramitenija, smilovao mu se Allah i bio zadovoljan njime, prenosi se da je rekao kako Mensur nikad ne bi bio obješen da je tad na Zemlji bio prisutan neko od duhovnih sinova hodže Abdulhalika Gudžduvanija.“

Naš hazreti pir je kazivao: „U vrijeme tog svekolikog duhovnog ushita (džezba) i pometenosti moga jastva, išao sam tamo i ovamo bos po trnju i kamenju, ogrnut samo svojim kožunom, te mi noge bijahu izranjavane. Bijaše zima i golema studen. Jedne večeri u meni se javi želja za razgovorom sa Sejjidom Amirom Kulalom, učinio Allah njegovu Tajnu svetom. Dođoh njegovoj kući i zatekoh Sejjida kako sjedi sa svojim dervišima. Kad me opazi svojim blagoslovljenim pogledom, upita: ‘A ko je ovo?’ Kad shvati ko sam, reče: ‘Brzo ga izbacite odavde!’ Izbaciše me, ali ja se vratih. Tad se rasrdiše, opet me istjeraše napolje i rekoše: ‘Odlazi, jer ti ovdje nemaš šta tražiti!’ Malo je tad usfalilo da moja duša klone. Zaputih se u grad, i prolazeći pored nekih ljudi koji su kockali čuh jednog koji bijaše izgubio sve kako govori svome prijatelju: ‘Prijatelju moj dragi, a sada ću založiti i svoj život!’ Tad rekoh sebi: ‘O Behauddine, sram neka te bude! Zar si na svome putu slabiji od jednog kockara?! Osjetih tad u sebi potporu Božiju, pa rekoh sebi: ‘Zar svoje poniženje pretpostavljaš Allahovom zadovoljstvu koje je na onim vratima? Ako treba, ostavit ću život na njegovom pragu’ Onda se opet zaputih onamo i rekoh sebi da neću odustati. Palo je nešto snijega i bilo je veoma hladno. Pred zoru dođoh pred kuću Amira Kulala. Položih glavu na njegov prag, tako da kad on izađe iz kuće, svojom plemenitom nogom stade na glavu ovog slaboga roba. On me tad podiže i uvede me sa sobom u kuću, lijepo me primi i reče mi: ‘O sinak, ova odjeća sreće i uspjeha pristoji tvome stasu i tvojoj istrajnosti.’ Onda svojim plemenitim rukama stade vaditi trnje iz mojih stopala, očisti moje rane i pobrinu se za njih.“

Prenosi se da je naš hazreti pir, govoreći o svojim duhovnim borbama i pregnuću te slabosti današnjih tragatelja na duhovnom putu, rekao: „Svakog jutra izlazeći iz kuće ponadam se da ću zateći nekoga kako je položio svoju glavu na moj prag. Ali, danas je svijet takav da su svi postali šejhovi, a nigdje nema murida.“

Izbor iz kazivanja hazreti pira Nakšibenda

Poučiti koga zikru je kao dati mu u ruke kremen i kresivo; na duhovnom tragatelju je da uspije proizvesti vatru i svjetlost.

Zikru te na pravi način može poučiti samo upotpunjeni pir i tek tada će zikr davati željene rezultate. Da bi strijela pogodila cilj valja da bude ispaljena iz sultanskog luka. A mene je zikru poučio hodža Muhammed Baba Semasi, sveta bila Tajna njegova. Od Poslanika Časnog, blagoslov i mir Allahov neka je na nj i njegove, prenose se dvije vrste zikra: glasni (džehri) i skriveni ili bezglasni (hafi). Mi smo odabrali skriveni zikr jer on je pohvalniji i uživa prednost.

Ulema se slaže oko toga da je na samrti nužno donositi šehadet i činiti zikr, a derviš to čini stalno zato što svaki svoj dah smatra posljednjim. Riječima la ilahe on poriče božanstvenost bilo čega što je stvoreno, a riječima il Allah potvrđuje vlast i božanstvo Istinitog. Cilj zikra jeste da zakir dokuči zbilju ovih riječi, što ne podrazumijeva da ih obavezno mora mnogo izgovarati.

Neki učenjak pitao je našega pira, sveta bila Tajna njegova: „Šta je zbilja riječi tevhida?“, pa mu je naš hazreti pir odgovorio: „Ta da izgovarajući riječi tevhida posve porekneš sve ono što te ne vodi ka Allahu Svevišnjem.“

Ako smatraš da nešto ne priliči činiti među ljudima, onda to ne čini niti kad si sam. Onako kako se ponašaš među ljudima moraš se ponašati i kad si u osami.

Riječi Namaz je miradž vjernika[17] ukazuju kako je uzvišen stupanj istinskog namaza. Stoga u vrijeme namaza treba predočiti sebi veličinu i gospodstvo Istinitog Svevišnjeg, biti skrušen i ponizan i posve se utopiti u Njemu, jer tako je činio i naš Poslanik, blagoslov Allahov i mir neka je na nj i njegove.

Jedan od neophodnih uvjeta za tragatelje na ovome putu jeste držati se edeba. Čitav tarikat jeste edeb, za svako duhovno stanje i stupanj postoje edebi, pa onaj ko se drži edeba stiže onamo kamo čovjeku valja stići. A edeb podrazumijeva popravljati svoj moral i paziti na svoj govor i svoje postupke. Jer kazano je da je u provođenju edeba veličina, a ispravnost nečijeg djela i ibadeta vidi se kroz njegovo provođenje edeba.

Našega hazreti pira, sveta bila Tajna njegova, pitali su: „Šta je činiti dervišu ako mu Istiniti Svevišnji oduzme njegov hal[18]?“, pa je rekao: „Ako je preostao makar tračak tog hala, to je znak da se od derviša očekuje poniznost i moljenje. On se stoga treba utjecati Allahu i moliti od Njega povratak svoga stanja. A ako od hala nije preostalo niti tračka, to je znak da se od derviša očekuje strpljivost i ridaluk[19].“

Pitali su našega hazreti pira, sveta bila Tajna njegova: „Ako su derviši posve prevazišli svaki vlastiti interes i ne zanima ih nikakva korist, zašto onda treba da govore Oprosti nam Bože?“, pa je odgovorio: „Oni mole za očišćenje njihovoga bića kako bi se preko njih čistili drugi, oni koji slijede njihov primjer i ugledaju se na njih.“

Tragati za Bogom znači tragati za nevoljom, jer u hadisu-kudsi kazano je: „Onoga ko Me voli izložim nevolji.“ Otud je posve jasno da što je zaljubljenik koji traga za Voljenim draži Njemu, to je izloženiji većim opasnostima i nevoljama. A u predaji se kaže da je neki čovjek došao Poslaniku, blagoslov i mir Allahov neka je na nj i njegove, pa je rekao: „O poslaniče Božiji, ja te volim!“, pa mu je Poslanik odgovorio: „Onda se pripremi na siromaštvo.“ A drugi je kazao: „O Poslaniče Božiji, ja volim Allaha!“, pa mu je kazao: „Onda se pripremi na nevolje.“

Riječima Istinitog zabranjena je svaka težnja za kerametima[20], jer On je u hadisu-kudsi kazao: „Allah je skriven od tragatelja za kerametima, i daleko je od spoznaje onaj ko se okreće ka kerametima.“ Uostalom, dovoljan keramet je to što ljudi kroče Zemljom uprkos svoje opterećenosti grijesima.

Kad su šejha Ebul-Abbasa Kasaba pitali da ispolji neki keramet, kazao je: „Ja sam tek obični kozar, i ne znam zašto se sav ovaj svijet okuplja oko mene. A za pravog murida nema većeg kerameta od toga što njegov šejh predvodnik prepoznaje njegova duhovna stanja i njihove mijene, i to je sposobnost koju Svevišnji daruje šejhu kako bi se učvrstilo muridovo uvjerenje i kako bi on postao još ozbiljniji u svome traganju.“

Našeg hazreti pira, sveta bila Tajna njegova, pitali su: „Otkud to da šejh poznaje misli murida?“, pa je kazao: „To je svjetlo pronicljivosti i znanja koje mu je kao keramet darovano od Istinitog Svevišnjeg. I zato je kazano da se plašite znanja potpunog vjernika, jer njemu je Allah dao svjetlo posredstvom koga poznaje vašu vanjštinu i vašu unutarnjost.“

Prenosi se da je šejh Ebul-Hajr oporučio da se na njegovoj dženazi pjevaju sljedeći stihovi:

Pod sferama nebeskim ima li išta ljepše,
od toga da prijatelj napokon Prijatelja sreće!

A naš hazreti pir, sveta bila tajna njegova, oporučio je da se na njegovoj dženazi kazuju ovi stihovi:

Dolazimo u ulicu Tvoju ko prosjaci,
Privučeni tamo Tvojim licem krasnim.

Robovanje Bogu znači traganje za bivstvovanjem, a potpuna predanost Njemu znači odricanje od bivstvovanja. Tvoje djelo neće dati rezultata sve dok postoji tvoj bitak.

Do tajne tevhida nje odveć teško stići, ali do tajne marifeta (spoznaje) teško se stiže.

Zabije li se na ovome putu trn u derviševu nogu, on mora spoznati kuda je gazio pa je nagazio na taj trn.

Naš hazreti pir, sveta bila Tajna njegova, rekao je: „Ko spozna Allaha, njemu nije skrivena nijedna stvar.“ Tumačeći ove svete riječi, šejh Alauddin Attar rekao je: „Smisao ovih riječi jeste da onaj ko je spoznao Allaha ne obraća više pažnju na stvari.“

Onaj ko se istinski uzda u Allaha ne smatra sebe takvim i svoj tevekkul nastoji prikriti.

Istiniti Svevišnji stvorio me da bih rušio ovaj svijet, a ljudi od mene traže da im ga gradim.

Tražimo li mahane kod svoga prijatelja, ostat ćemo bez njega. Nema nikoga ko ne posjeduje neka lijepa svojstva.

Da bi se podnosilo teret ovoga puta valja imati prijatelja, zato nastojte steći što više prijatelja. Hodža Abdul-Halik govorio je: „Bez prijatelja se ne izvuče vodu iz ovoga bunara“, i govorio je: „Prvo refik, a onda tarik“ (Prvo imati prijatelja, a onda se otisnuti na duhovni put).

Ko želi dobro drugima, želi ga i sebi, a ko želi dobro samo sebi, ne želi ga ni sebi.

Budi kao svijeća, ali istodobno nemoj biti poput svijeće. Dakle, pružaj svjetlost drugima, ali sam nemoj stajati u mraku.

Sve što derviš govori mora biti iz srca. Stari šejhovi kazali su: „Onome ko priča o duhovnom stanju koga ne posjeduje Allah nikada neće darovati takvo duhovno stanje.“

Nije svako ko je potrčao uhvatio svoju lovinu. Ali lovinu nije uhvatio onaj ko nije potrčao. Dakle, na vama je stalno se truditi, jer rezultata zasigurno neće biti bez truda.

Evlije poznaju tajne i skriveno, ali bez dozvole Allahove to ne objelodanjuju.

Pitali su našega hazreti pira, sveta bila Tajna njegova: „Ko je derviš?“, pa je rekao: „Onaj ko je izvana blijed, a iznutra smiren.“

Jedan učen čovjek pitao je našeg hazreti pira, sveta bila Tajna njegova: „Šta znači biti derviš?“, pa mu je odgovorio: „Znači da ti je svejedno koga se među ljudima smatra niskim, a koga uglednim.“

Kažu da se jedan od duhovnih velikana na neko vrijeme povukao u osamu, pa pošto se vratio među ljude, rekao je: „Ko odabere samo jedan Poslanikov hadis, pa čitav život istraje na postupanju u skladu s njim, jamčim mu da će njegov svšetak biti sretan. Naprimjer, ko se bude držao hadisa: „Ko se pozabavi popravljanjem samoga sebe, Allah će popraviti njegovu okolinu“, jamčim mu da će se njegov put ka traženju vjere i pouzdanog uvjerenja sretno okončati.

Mevlana Zejnuddin Ebu Bekr Taibadi, sveta bila Tajna njegova, uspio je učiniti svoje vanjsko i unutarnje ponašanje izvanrednim, pa su ga pitali da li je čovjeku dopušteno da se bavi popravljanjem i upućivanjem drugih ljudi, a on je odgovorio: „Nekima je dopušteno, a nekima nije. Onima, pak, kojima je dopušteno, u nekim prilikama je to dozvoljeno, a u drugima nije, zavisno od mjesta i načina na koji onaj koji upućuje postupa.“

Od posjete kaburima duhovnih velikana, uzvisio Allah njihove duhove, posjetitelj stječe duhovne darove u mjeri u kojoj poznaje svojstva i kvalitete duhovnog prvaka čiji kabur posjećuje, odnosno u mjeri u kojoj je usredsrijeđen na ta svojstva. Iako od fizičke prisutnosti na mjestima zijareta ima velike koristi, duhovna usredrijeđenost na svojstva evlija donosi veću korist. Dokaz da je tako jesu i Poslanikove, blagoslov i mir Božiji neka je na nj i njegove, riječi: „Donosite salavat na mene gdje god da se nalazite.“

Strpljivi siromasi bit će susjedi Božiji na Danu sudnjem. Dvije su vrste siromaštva: ono koje si sam odabrao i prinudno, a prednost ima ono na što si se svojom voljom odlučio.

Ono što je u hadisu-kudsi kazano: „Ja sam sa onima koji Me spominju“ ukaz je na duhovno stanje ljudi unutarnjosti.

Jedan od velikih darova Božijih meni jeste i to što sam uspio shvatiti kada i gdje se dobro družiti s dervišima, a kada je dobro držati se podalje od njih. Od druženja s ovom skupinom može se okoristiti onaj ko poznaje njihova duhovna stanja i njihove mijene. Druženje s njima katkad je blagodat, a ponekad nevolja.