Znacaj dvanaestog rebiul-evvela PDF Ispis E-mail

Hvala Allahu Uzvišenom, hvale vrijednom, Tvorcu i Uzdržavaocu svemira velicanstvenog, Onome koji nas iz obilja svoga, blagodatima neizmjernim obasipa, Onome koji znanjem i milošcu svojom obasipa sve, Onome koji nas je pocastio poslanikom Muhammedom, neka su na njega najodabranije Allahove blagodati i selami. Poslan je kao milost svjetovima i pecat vjerovjesnicima koji su mu prethodili.
Rebiul-evvel je treci mjesec u hidžretskom kalendaru. Za vecinu muslimana posebno je interesantan 12. dan u tom mjesecu jer asocira na rodenje posljednjeg Allahovog poslanika Muhammeda s.a.v.s. Medutim, 12. rebiul-euvela, uz to što je na taj dan roden Muhammed, s.a.v.s, 12. rebiul-euvela je došao u Medinu tako okoncavši hidžru, a i njegovo preseljenje na ahiret desilo se upravo tog dana. To je zasigurno datum znacajan za cjelokupnu svjetsku povijest. Poslanikovo, a.s., rodenje, zatim njegova hidžra iz Meke u Medinu i njegovo preseljenje obilježili su nova poglavlja u svjetskoj a posebno u povijesti islama.
Po nekima, broj 12 pun je simbolike i oznacava šifru za spoznaju Istine u svijetu.
Dvanaest harfova u prvom i isto toliko u drugom dijelu Iskaza svjedocenja ukazuje na puninu svjedocenja i svjedocanstva muhammedijskog; dvanaest principa prisege na Akabi ukazuje na puninu u njegovom slijedenju; dvanaest prvaka jesribskih, koje je Poslanik, s.a.v.s, zadužio da brinu o poslovima svog naroda, ukazuje na puninu namjesništva njegovog, potvrdenog u sacuvanosti i neizmjenjivosti njemu date Objave; dvanaest Havarijjuna Isaovih, alejhisselam, ukazuje na duhovne snage, cuvare srca; dvanaest sazviježda...
U ovom kratkom osvrtu o znacenju 12. rebiul-evvela ukazacemo na osnovne karakteristike u vezi sa ova tri dogadaja.
Posljednji Allahov poslanik, a.s, roden je u porodici Benu Hašim u Meki, u zoru u ponedjeljak 12. r.e. što odgovara 20. ili 22. aprilu 571. god po gregorijanskom kalendaru. Otac Abdullah sin Ebu Talibov, umro je vracajuci se sa puta iz Sirije u 25 god. života, nekoliko mjeseci prije rodenja njegovog sina Muhammeda. Majci mu je bilo ime Amina bin Vehb. Vjest o smrti njenog muža uselila je tugu i žalost u njeno srce. Ali, saznanje da u svojoj utrobi nosi plod Abdullahov, ublaživala joj je tugu i ulijevala samopouzdanje. Kako se bližilo vrijeme poroda osjecala se mirnijom. Bila je ispunjena posebnim osjecajima, svjesna svjetlosti koju je nosila.
Ibn Sead prenosi da je Resulullahova, a.s, majka pricala: «Kada sam ga radala, uz njega sam poradala ogromnu svijetlost, od koje su zablistale dvori Šama.»1
Neki izvori navode da je Amina, majkla Allahovog poslanika, neka su na njega mir i blagoslov Božiji, nakon što ga je zanijela, kazala kako je cula neki glas koji joj je rekao: «Nosiš prvaka ovog ummeta, zato kada ga rodiš reci: Molim za njega zaštitu od Jedinog, da ga sacuva od zla svakog zavidljivca!»2
I sam tok radanja Poslanika, a.s, kao i vrijeme dok je bio u majcinom stomaku bili su neobicni, ili, bolje receno, nagovještavali su nesvakidašnjeg covjeka s posebnom misijom. Historicari su zabilježili da njegova majka nije osjetila porodajnie bolove a dijete je rodeno obrezano. Navodi se da su ga meleki okupali i obilježili na ledima (medu pleckama) poslanickim pecatom.3
Pripovijedalo se takode, da su se, pri radanju Muhammeda, a.s, desili neki cudni dogadaji u svijetu, koji su bili predznaci njegovog poslanstva.
Srušilo se 14 tornjeva Kisraovog dvorca u Perziji, ugasila se vatra koju su vijekovima obožavali farizejci u Indiji i srušile se crkve oko jezera SAVIT, nakon što je jezero presušilo.4
Imajuci na umu da je u Indžilu nagoviješten dolazak Muhameda, a.s,5 ljudi toga doba upuceni u objavu najavljivali su njegov dolazak. cak su zabilježena tri slucaja da su neki arapski prvaci nadijevali djeci ime Muhammed, potajno priželjkujuci da ce njihovi potomci budu ti koji ce ponijeti poslanicku cast.
Od Hasana bin Sabita prenosi se da je rekao: Bio sam, Allaha mi, povelik djecak, sa sedam ili osam godina i shvacao sam šta se govorilo, kad sam jedanput cuo jednog jevreja kako iz sveg glasa vice s tvrdave u Jesribu: O Jevreji! O Jevreji! Kad su se sakupili, cudeci se i pitajuci se šta mu je, on im je rekao: «Nocas se pojavila Ahmedova zvijezda pod kojom je roden».6
Prva žena koja ga je zadojila poslije majke, bila je Suvejba, šticenica Ebu Leheba, koja je imala muško dojence s imenom Mesruh. Prije Muhammeda, a.s, dojila je Hamzu, sina Abdul Mutalliba a poslije njega dojila je Ebu Selemu ibn Abdil Esed el- Mahzumija.7
Od buduceg poslanika kao da se nekako ocekivalo da od rodenja pocne pokazivati cuda. Kod starih Arapa bio je obicaj da novorodencad iz gradskih sredina izvjesno vrijeme prepuštaju seoskim dojiljama. Tamo je mali Muhammed bio predan dojilji Halimi na cuvanje. Ona i njem muž imali su porodicu koja je živjela u oskudici. Medutim, njegovim dolaskom u tu porodicu mnoge stvari se promjeniše nabolje. Tako Halimin magarac posta najbrži a deva poce davati toliko mlijeka da se kompletna porodica mogla prehranjivati. Halimine ovce poceše se vracati s paše uvijek site dok za ostalu stoku na sitoj ispaši to nije bilo dovoljno.8
Evo još jednog interesantnog slucaja kojeg bilježi Ibn Asakir od Dželhemet bin Arefata koji kaže: ''Ušao sam u Meku, bila je suša, pa Kurejšije rekoše: ''O Ebu Talibe, osuši nam se dolina, djeca nam trpe od suše, hajde, zalij je.''!
Izade Ebu Talib sa djecakom. Kao da se pomraci sunce; oblaci se uskovitlaše. Djecak je gledao u nebo. Ebu Talib ga uze i prisloni ledima uz Kabu i pokaza prstom na djecaka. Na nebu se desi cudo. Oblaci su nadirali sa svih strana, oluja se digla, te se na dolinu sruci bogata kiša i napoji sve što je trebalo.10

H I DŽ R A



Tako su Allahova podrška i providenje pratili Resullulaha od rodenja pa sve do preseljenja. Tokom njegove poslanicke misije dešavale su se brojne nelagodnosti i iskušenja. Poslanicki put slikovito je predstavio Uzvišeni u 30. ajetu sure Jasin rekavši: ''O kako su ljudi jadni ! Nije im dolazio ni jedan od poslanika a da mu se nisu izrugivali.'' Kada su izrugivanja i zlostavljanja prevršila svaku mjeru, Poslanik, a.s, je Allahovom, dž.š, odredbom otpoceo organiziranu seobu iz Meke u Medinu . Nakon što je zbrinuo i uputio sve ashabe koji su se Allaha radi iselili i rodni zavicaj ostavili, uslijedio je i njegov izlazak koji je bio pun neizvjesnosti i raznovrsnih tegoba.
U želji da islamu kao sve izraženijoj snazi zadaju odlucujuci udarac, mušrici su u gradskom parlamentu izglasali odluku o ubistvu Muhammeda. U okrilju noci organizovali su stražu i osigurali svaki prilaz njegovoj kuci. Rukovoden uputama Svemocnog, uceci prve ajete sure Jasin sve do ajeta: «Pa smo im koprenu na oci stavili i oni nisu vidjeli'', (11) sipajuci prašinu po njihovim glavama, ipak je bezbjedno prošao. Tih dana Ebu Bekr dolazio je tražiti dozvolu od Vjerovjesnika za izlazak, ali mu je on naposljetku rekao: «Nemoj žuriti, možda ce ti Allah dati saputnika''. Ebu Bekr je razumio te rijeci i bio beskrajno sretan. U vrijeme najvece žege, polovinom dana, neuobicajeno, Poslanik, a.s, došao je Ebu Bekrovoj kuci rekavši: ''Allah mi je dozvolio da izadem i ucinim hidžru!'' ''Zajedno, Allahov poslanice! Zajedno''!
''Nikad ranije,'' kaže Aiša, ''nisam vidjela da neko tako place od srece kao što sam vidjela Ebu Bekra!'' (12)
Tako njih dvojica napustiše Meku, 27. noci mjeseca safera, 14. godine po poslanstvu, ili 12. na 13. septembar 622. godine po gregorijanskom kalendaru. Odabraše put sasvim suprotan onome što vodi na jug u pravcu Jemena.
Tek što su izašli iz Meke, Poslanik je zaustavio svoju kamilu i, osvrcuci se nekoliko puta uokolo, rekao: '' Na svoj zemlji Allahovoj ti si mi najdraže mjesto i najdraže si mjesto Allahu i, da me nije narod moj protjerao, nikad te ne bih napustio.'' (13)
Cilj im je bio brdo Sevr. Penjuci se do nepristupacne pecine Poslanik, a.s, se izranjavao po nogama. Kad su stigli Ebu Bekr rece:'' Tako mi Allaha, neceš uci dok ja prvi ne udem, pa ako bude kakve opasnosti, neka mene zadesi, a ne tebe.''Ebu Bekr ude i razgleda pecinu. Pocijepa svoj ogrtac i zacepi sve rupe kako bi se izbjegla svaka opasnost za Resulullaha, a.s. Privi Alejhisselamove ranjene noge, stavi mu glavu na krilo i on utonu u dubok san.
Iznenada Ebu Bekra ubode škorpion u nogu i od bola mu suze potekoše i sliše se na Resulullahovo lice, pa Resulullah, a.s, upita: «Šta ti je», a on rece: «Ubode me škorpion.» Resulullah pokvasi pljuvackom svoje prste potra ubod i bola nestade.(14)
Od znakova Allahove pratnje i pomoci dvojici vjernih drugova je i to što su ptice savile gnijezde na samom ulazu i što je pauk ispleo mrežu na samom otvoru pecine.
Nakon što su u pecini proboravili tri noci, najedanput se u daljini zacu žamor. Kako se mušricka potjera približavala pecini žamor je bio sve jaci. Kada su se primakli toliko blizu da je Ebu Bekr gledao noge mušricke konjice, strašno se prepao za Poslanika, s.a.v.s, rekavši: ''Allahov poslanice, ako se samo sagnu, vidjece nas. Resulullah, a.s, je rekao: ''Tiše Ebu Bekre, šta misliš ti o dvojici s kojima je treci Allah?'(15) U osvit rebiul-evvela, u pratnji Abdullah bin Urejkita, iskusnog i pouzdanog vodica napustiše pecinu. Putovanje je trajalo osam dana. S Allahovom pomoci stigoše do mjesta Kuba'. Doznavši da oni stižu u mjesto Kuba' stanovnici Jesriba bili su u neprestanom iscekivanju. Došao je 12. rebiul-evvel, kada je Allahov poslanik stigao u Jesrib. Jesrib je prozvan Medinetun –nebijj.
Prireden je neviden docek za taj historijski dolazak. Medinske djevojke ushiceno su pjevale Tale al-bedru alejna, izražavajuci na taj nacin svoju dobrodošlicu.
Hazreti Aiša, r.a, prica da je Poslanik, a.s, nakon dolaska u Medinu, primijetivši nostalgiju kod nekih ashaba za Mekom uputio Allahu, dž.š, dovu: “Allahu, ucini da volimo Medinu kao što volimo Mekku, ili još više! Poboljšaj stanje u njoj, blagoslovi i bericet daj u hrani njenoj, otkloni vrucinu iz Medine i prenesi je u Džuhfu.”(16)
Uslijedile su radosti i žalosti, uspjesi ali i poneki poraz, dok ne dode cas rastanka s ovim svijetom.

P R E S E LJ E NJ E


Dvadeset i devetog safera 11. godine po Hidžri, Alehiselam je prisustvovao jednoj dženazi. Vracajuci se kuci zaboljela ga je glava i dobio je visoku temperaturu. Iza toga u džamiji je klanjao još jedanaest dana. Bio je bolestan 13 ili 14 dana. Pet dana pred preseljenje ashabima je oporucio pažnju prema ensarijama, rekavši: ''Oni su moja celjad...Oni su odradili ono što su trebali a ostaje im ono što su dužni. Primajte od njih ono što je dobro a zanemarujte kod njih obno što je loše.'' Nakon toga je rekao: ''Allah je dao jednom covjeku da bira iz dunjalucke bašce cvijece koje hoce ili ono koje hoce ili ono koje Allah ima kod sebe. On izabra ono što Allah ima.(17)
Nakon ovih rijeci Ebu Bekr se rasplaka jer razumije skori rastanak sa najodabranijim. Osjecajuci velike bolove cetvrti dana pred preseljenje obrati se prisutnima rekavši: ''Hodite da vam napišem knjigu da ne biste ponovo skrenuli s pravoga puta.'' Prisutni se, zbog njegovog zdravstvenog stanja, podijeliše u mišljenju o opravdanosti ove oporuke i Poslanik, a.s, im rece: ''Idite i ostavite me na miru».(18)
Preostala tri dana dunjaluckog života Ebu Bekr ga je, po njegovoj oporuci, mijenjao kao imama. Na dan njegovog preseljenja u jutarnjim satima Resulullah pozva kcerku Fatimu pa joj nešto prišapnu i ona zaplaka, a zatim joj opet nešto prišapnu pa se ona nasmija. Aiša, r.a, kaže: ''Mi je priupitasmo šta joj je rekao, a ona rece: ''Resulullah mi je saopcio da ce preseliti na ahiret u svojoj bolesti, pa sam zaplakala. Zatim mi je rekao da cu ja biti prva iz porodice koja ce otici za njim, pa sam se nasmijala.(19)
Fatima je vidjela šta se dogada sa Resululllahom, a.s, i koliko se, muci zbog bolesti koja ga teško pritišce. Ona povika: ''O žalosti moja, o moj oce. On joj rece: «Od danas tvoj otac više nece imati bola.'' Resulullah, a.s, pozva Hasana i Huseina (unuke svoje) i izljubi ih. Oporucio je svako dobro prema njima. Pozvao je svoje žene, uputio im savjete i podsjetio ih na dužnosti. Bol je bivala sve jaca i žešca. Trag otrova koji je pojeo u Hajberu ukaza se i on rece: ''O Aiša još osjecam bol i gorcinu onog jela koje sam pojeo u Hajberu. Osjecam da mi puca žila kucavica od tog otrova.
Preseljenje je otpocelo. Aiša ga malo podiže i nasloni na sebe. Govorila je: ''Od Allahgovih blagodati prema meni je da je Resulullah, a.s, preselio u mojoj kuci, u mom danu, na mojim grudima, uz moju dušu.''(20)
On ispusti svoju plemenitu dušu u satima pred podne-namaz na datum svog rodenja, ponedjeljak, 12. rebiul-evvela, 11. god. po Hidžri. To je bio njegov ovozemni kraj.
Gospodaru naš, ucini nas dostojnim sljedbenicima njegovog puta, ucini nam ga zagovornikom na Sudnjem danu i daj da budemo društvo njegovo u Dženneti-firdevsu!
AMIN!