Muhammed, a.s., čista i nedirnuta ploča ljudskog poimanja PDF Ispis E-mail

Božije odluke se ne mogu istraživati. One su takve kakve jesu i mogu se prihvatiti ili ne prihvatiti. Kada su prvaci sinova Israilovih zatražili od svog vjerovjesnika da im postavi vladara kako bi se borili, Allah, dž.š., odredi Taluta. Oni su zavapili: “... Odakle da nam još on bude vladar kad smo mi priječi od njega da vladamo? Njemu ni veliko bogatstvo nije dato...” našto vjerovjesnik mirno odgovara: “Allah je njega da vam vlada izabrao.” U nastavku kur‘anskog kazivanja slijedi i objašnjenje, ali je moglo i izostati jer je to Allahov odabir pa ili neka prihvate ili, na svoju štetu, ne prihvate budući se u Božije znanje se ne može sumnjati. Božiji kriterijumi kod odabira nisu po ljudskim parametrima vrjednovanja. Slična je bila reakcija kod jevrejskih velikodostojnika naspram Isaa, a.s. Na sličan način su zatečeni mekkanski velikaši kod odbira Muhammeda, a.s., za Božijeg poslanika.
Siroče, siromašan, a usto nepismen, nije im bio prihvatljiv za ulogu koja mu je dodijeljena. Rođen je u neciviliziranoj sredini, u jednom opskurnom i tužnom vremenu, njemu još tužnijem, budući da je rano ostao siroče bez ijednog roditelja. Stoga o njegovoj naobrazbi, do koje se, u to vrijeme, slabo držalo, nije bilo ni govora. Čitati i pisati nije učio, sa učenim ljudima, tada rijetkim, nije se družio, poeziji, u to doba razvijenoj, nije bio naklonjen, šta više ju je kao pagansku prezirao. Neke predaje govore da je kao dječak kontaktirao sa nekim svećenicima, izvjesni Behira, što ništa ne mijenja u pogledu njegove naobrazbe. Na temelju kur‘anskog kazivanja opšte prihvaćen stav svih islamskih autoriteta je da je Poslanik, a.s., bio nepismen. Ovako ne misle brojni orijentalisti, uglavnom kršćanske provinijencije, ali i drugi. U svom tendencioznom pristupu proučavanja islama kroz njegove primarne izvore u cilju iznalaženja grješaka, najčešće su ih nijekali; Kur‘an kao objavu, a Hadis kao autentičnu riječ i praksu Poslanika, a.s. U svom pogovoru prijevoda Kur‘ana od Besima Korkuta Sulejman Grozdanić piše: “Tekst Kur‘ana predstavlja zbirku propovijedi i govora jedne krupne istorijske ličnosti koja je obilježila epohu, vizionara koji je vidio unaprijed više i dalje od drugih,...” Interesantno je primijetiti da za Hadis koji pripada Poslaniku, a.s., u riječi i praksi kažu da je izmišljen, a sami mu imputiraju Kur‘an. Jasno, riječ je o arogantnom podvaljivanju za postizanje određenih ciljeva. Pošto se bave naučno-istraživačkim radom i hvale “nepristrašnošću” potrebno je pribaviti ubjedljiv ton svojim naučnim tvrdnjama pa će slično Grozdaniću euforično izricati: “Tekst Kur‘ana predstavlja zbirku propovijedi i govora jedne krupne istorijske ličnosti koja je obilježila epohu, vizionara koji je vidio unaprijed više i dalje od drugih, mislioca koji je pronikao u najtamnije dubine duha svog naroda...” Budući da je nemoguće da bilo kakavu knjigu može napisati nepismena osoba, on je za njih odjednom vizionar i mislilac i to ne bilo kakav već genije, a sve u cilju opovrgavanja Kur‘ana kao objave, a njega kao poslanika. Pokušavali su dokazati da je Kur‘an rezultat duge kontemplacije nad, sebi, postavljenim ciljem. Ove tvrdnje ne mogu podnijeti ni površnu historijsku kritiku koja bi dala bilokakav argument da se povjeruje u njih. 

Ljudski nosilac Božije poruke mora biti čist i neokaljan

Ovakav stav posebno začuđuje kada dolazi od strane kršćana koji vjeruju da je Isus plod bezgriješnog začeća... Dovoljno je sačiniti morfološku upotrebu između islama i, recimo, kršćanstva da bi se shvatilo zašto je Poslanik morao biti nepismen i zašto čovjek, koji metafizički i intelektualno razumijeva religiju, mora ili prihvatiti religiju kao takvu, da je, u cjelosti izvorna tradicija, ili biti u opasnosti intelektualne nedosljednosti ili duhovne hipokrizije”, kaže Sejjid Husejn Nasr pa dodaje, “Riječ Božija u islamu je Kur‘an; u kršćanstvu to je Krist. Nosilac Božije Poruke u kršćanstvua je Djevica Marija; u islamu to je duh Poslanika. Poslanik mora biti nepismen na isti način kao što i Djevica Marija mora biti djevica. Ljudski nosilac Božije poruke mora biti čist i neokaljan. Riječ Božija može jedino biti zapisana na čistoj i “nedirnutoj” ploči ljudskog shvatanja... Ne može se bilo kojom logikom odbaciti nepismena narav Poslanika i u isti mah prihvatiti i braniti djevičanstvo Marije... Nepismena narav Poslanika pokazuje kako je ljudski recipijent potpuno pasivan pred Bogom. Da ovakve čistote i djevičanstva duha nema, Božija Riječ postala bi, u izvjesnom smislu, okaljana na čisto ljudskim znanjem i ne bi bila prezentirana čovječanstvu u svojoj prvobitnoj čistoti. Poslanik je bio naprosto pasivan pred objavom koju je primao od Boga. On nije ništa svoje dodavao ovoj objavi. On nije napisao bilo kakvu knjigu nego je samo Svetu Knjigu prenosio čovječanstvu.” I kako god je Poslanik, a.s., morao biti nepismen takva je morala biti sveta zemlja i sveti jezik, ali i stanovništvo kao primateljka završnog objaviteljskog pohoda Božijeg, samo djevičanska čistoća, nedirnuta bilo kakvim uticajima s vana koji su bili toliko mali da su zanemarivi. Čak je i višebožačka religija bila u funkciji čuvanja te čistoće od prodora civilizacijskih, a nadasve religijskih utjecaja. Svuda je vidljiva Božanska priprema, sve stavljeno u službu nadolazećeg Bogojavljanja pa čak i mnogoboštvo sa svom svojom oprječnošću čistom nebeskom monoteizmu. Baš sve je bilo stavljeno u službu Božije odredbe koja je morala biti ispunjena. U prilog ovom, interesantno je razmišljanje Hofmana u kojem stoji: “Samo na Arabijskom poluotoku u udaljenom, historijski skoro nepoznatom Hidžazu, u zaleđu tadašnje svjetske politike (civilizacije) mogao se islam konsolidirati kao nova, ideologijska država, prije nego je i jedna od dviju sila mogla i pomisliti na napad.” Nešto slično ističe Safijjurrahman El-Mubarekfuri na stranicama Zapečećenog napitka kada kaže: “Prirodni sustav tla je pustinjski pijesak, bez ikakvih prirodnih bogatstava koja bi mamila strance da ga koloniziraju. Arabijski poluotok je zbog toga ostao nepokoren i zaštićen sam sobom od najstarijeg doba do danas. Zbog toga su i stanovnici ovog poluotoka ostali uvijek slobodni i nepokoreni i pored toga što su graničili sa najvećim imperijama svijeta: Vizantijom i Perzijom”.

Zamka kojoj ne treba nasjedati

Tvrdnja o Poslanikovoj genijalnosti zvuči primamljivo, kao kompliment Muhammedu, a.s., za svakog iskrenog vjernika, ali je to zamka kojoj ne treba nasijedati jer bi se time dovelo u upitnost njegovo poslanstvo. Muhammed, a.s., je živio četrdeset godina u Mekki nipočemu se ne ističući osim po moralnosti i čestitosti. Nije čitao i nije pisao niti je u toku njegovih četrdeset godina života izrekao ijednu mudru izreku. “Ti prije Nje nijednu knjigu nisi čitao, a nisi ni desnom rukom svojom pisao; inače posumnjali bi oni što laži govore.” “Reci: ‚Da Allah ije htio, ja vam ga ne bi kazivao niti bi vas On s njim upoznao. Ta je sam prije poslanstva dugo među vama boravio - zar ne shvaćate‘”. Budući da je Poslanik, a.s., prije poslanstva, dugo među svojim sugrađanima živio oni su najbolje znali da nije imao ni formalno ni neformalno obrazovanje i da nije bio osoba od koje su nešto iznimno očekivali. Zato ih je vijest o njegovom poslanstvu zbunila. Nije bio pjesnik niti se u boju dokazivao, niti bio mislilac niti je bogatstvo posjedovao, a najednom u velikom stilu govori, nudi izazov da oni nešto slično napišu i poziva da ga slijede. Ne bi ni uspio da ga Allah, dž.š., nije pomogao: “Ako ga vi ne pomognete - pa pomogao ga je Allah...” Sa dolaskom Objave Muhammed, a.s., je od tihe i nenametljive osobe postao čvrst i nepokolebljiv borac na putu Istine kojom je ustalasao mekansku javnost, napose bogate mekanske trgovce, zabrinute za svoju lahku dobit koju su ostvarivali u danima paganskih hodočašća. Nisu nikako mogli prihvatiti da za Božijeg poslanike kome se dostavlja Objava budući da je bila protivna njihovom interesu, ali su bili sasvim svjesni nadnaravnosti i posebnosti onog sa čime im se obraćao. Znali su da to nije obični govor pa su u svoju odbranu govorili da je vrač, potpomognut džinnima, pjesnik i čarobnjak, a ono što Poslanik govori vradžbina koja se nasljeđuje.

Upućeniji su znali

Upućeniji, osobito pjesnici i govornici, su znali da ono sa čim je nastupao je nešto veličanstveno jer ko je bolje mogao razumjeti razliku između Onog sa čim Muhammed, a.s., nastupa i pjesništva osim njih baš kao što su faraonovi čarobnjaci uvidjeli razliku između čarolije i Musaove, a.s. mu‘džize ali, za razliku od faraonovih čarobnjaka, oni nisu mogli to priznati jer priznanjem se ruši sav njihov svijet. Kao i svaka druga pozicija oni su nastojali konzervirati postojeće stanje iz bojazni od neizvjesnosti za koju nisu mogli predvidjeti šta im donosi. Čistota Poslanika, a.s., ne iscrpljuje se samo u njegovoj nepismenoj naravi. Zar trezvenost, u vrijeme kada nijedna religija ne zabranjuje vino, naprotiv, ceremonijalno ga koriste u posvećenju i službi božijoj, nije eklatantan primjr njegove čistote. Bio je čist od idolopoklonstva sa punom sviješću da je to vjerovanje neispravno i prema njemu imao prirodan otpor. Slično je i sa griješenjem, ostao je čist od grijeha i prije poslanstva, u najkritičnijim godinama mladalačke razigranosti. Šta ga je sačuvalo da ostane imun na sve paganske nastranosti? Pitanje je retoričko i bilo kakav odgovor je suvišan.
Muhammed, a.s., nije bio državnik ni propovjednik, govornik ni mudrac, filozof ni pravnik, metafizičar ni etičar, političar ni privrednik, vojni strateg ni vojskovođa, a odjednom postaje sve to, do kraja jasan, stručan i temeljit. I najljući njegovi neprijatelji strahovali su da bi slušajući ga riječi Objave mogle naći mjesta u nekom skrivenom kutku njihovih paganskih srca. Čovjek, za koga su njegovi sugrađani znali da nije prošao nikakvo obrazovanje, govorio je s toliko mudrosti i razboritosti kakvom do tada niko nije. Svojim nastupom plijenio je ljudska srca. Pristajali su uz njega tako da je mogao tražiti bilo šta od njih. On ne traži ništa za sebe. Ističe da je čovjek kao i drugi, obdaren samo poslanstvom. Potpuno predan misiji poslanstva on nema vremena za sebe i za uživanje u svom ostvarenom kraljevstvu. Zabrinut za čovječanstvo, on žuri da svjetlo islama zasija što šire zemaljskim obzorjima. Pred svoju smrt odašilje svoju poruku Kur‘anom: “...Zadovoljan sam da vam islam bude vjera...” Zar misionarstva uspješno prenosi, manirom vrhunskog pedagoga, ne one što ostaju iza njega, a islam, Allahovom voljom, plijeni aritmetičkom progresijom ljudske duše, čineći od njih nove misionare, a na lijene statiste. Što više spasiti ljudskih duša, bio je moto islamskih misionara, ali na lijep način, a ne grubo i odurno, sa nekom neobičnom metodikom, kako to čine danas neki čudni misionari. Za mnoge znamenite ljude kažu da su produkt sredine. Primjer Poslanika, a.s., je skoro jedinstven jer je islamsko društvo produkt njegovog djelovanja, nezabilježeni revolucionarni preokret u ljudskoj povijesti. Nadmašio je svoje vrijeme, probio sve vremenske barijere, a njegov nauk nadživljava stoljeća i milenije sukusirajući u sebi sva područja ljudske aktivnosti. Svaki trenutak njegovog života dokaz je istinitosti njegovog poslanstva, a oni koji žele dokazati drugačije, nalaze se pred nedokazivom premisom i rizikom samokompromitiranja.