Vaznost Poslanikovih a.s Hutbi PDF Ispis E-mail

VAŽNOST POSLANIKOVIH HUTBI

Pojava islama nagovijestila je, između osta­loga, i nagli razvoj govorništva. Hutba je bila jedino sredstvo pomoću kojeg je Božiji posla­nik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, pozivao u islam tokom svoga boravka u Meki. Prelaskom Božjeg Poslanika u Medinu hutba dobija nove dimenzije, a nešto kasnije postaje obligatna dužnost (farz) petkom na džuma-namazu, bajramima i u vremenu hadža.

Hutba se petkom uči prije džume-namaza, a na dan bajrama poslije bajram-namaza. To je bila praksa Božjeg Poslanika i ona je i do danas sačuvana.

Hutba je u prvim danima islama učena sa nekog uzdignutijeg mjesta, a kasnije sa minbera, govornice specijalno podginute za te svrhe. Minber se u vremenu Božjeg Poslanika i prve četvorice halifa sastojao iz tri stepenika. Posla­nik je sjedio na trećem, EbuBekr na drugom, a Omer na prvom stepeniku. Kasnije je broj stepenika povećan. Muavija je naredio Mervanu, namjesniku Medine, da tri Poslanikova stepenika podigne naviše, a pod njih stavi novih šest stepenika kako bi se hutba mogla bolje čuti.1)

Minberi su obično građeni od kamena ili drveta. Bogato su ukrašavani ornamentikom i profilacijama, a završavani obično sa proširenjem preko koga se ponekad postavljao baldahin.2) .

Poslanik je sa minbera hutbu učio stojeći. U izuzetnim slučajevima, kada je bio bolestan, govor bi držao sjedeći. Za hutbu je koristio po­sebno odijelo, koje bi, nakon hutbe odlagao. Njegov glas je bio lijep i snažan. Bera b. Azib je slušao Božjeg Poslanika kada uči „Ve-ttini ve-z-zejtuni" („Tako mi smokve i masline") i kaže da ljepšega glasa nikada nije čuo.

Poslasnikov glas ne samo da je bio miloz­vučan i snažan, nego i dalekosežan. Ummihana je u svojoj dosta udaljenoj kući od Kabe mogla da čuje Božjeg Poslanika kako uči Kuran u ha­remu ovoga drevnog hrama.

Poslanik nije govorio samo riječima; on je govorio i izrazom lica, pogledom očiju, kretn­jama, cjelokupnim svojim držanjem. Svaki nje­gov pokret tijela imao je svoj smisao i svoje značenje, a u tome su svakako najvažniju ulogu imali pokreti ruku:

 „Musliman je muslimanu brat, pa mu ne smije nepravdu činiti, ponižavati ga i napuštati... Pobožnost je ovdje!" - reče Poslanik, pokazu­jući rukom na svoje grudi tri puta (Muslim - an Ebi Hurejra).

„Ja i staratelj siročeta (jelima) bićemo u Džennetu zajedno, ovako! - pokazao je Poslanik prstima" (Bunari - an Sehl bin Sad).

U svom govoru često je koristio i poređenje da bi dočarao značenje. Ebu Musa el-Ešari pre­nosi da je Božji Poslanik rekao:

„Mumin (vjernik) koji uči Kuran, sličan je četrunu (limunu) koji ima lijep miris i lijep okus. Mumin koji ne uči Kuran, sličan je hurmi koja nema mirisa ali joj je okus sladak. Munafik (licemjer) koji uči Kuran, sličan je cvijeću koje lijepo miriše ali mu je okus gorak. A munafik koji ne uči Kuran, sličan je gorkom indijskom krastavcu koji nema mirisa, a i plod mu je go­rak" (Buhari i Muslim).

Poslanik je bio određen, konkretan i slikovit. Davao je govoru vizuelnu dimenziju, a unošenje takvih primjera jedan je od najboljih načina za semantičko i primjereno emocionalno obogaćivanje govora.

Jednom prilikom je, prema pričanju Ibn Mes'uda, Muhammed, a.s., zaspao na hasuri i, kada se probudio, ashabi, njegovi drugovi, predložili su da mu kupe postelju, a on je re­kao: „Na ovome svijetu ja sam kao običan jahač koji se, prolazeći ispod drveta, nakratko zadrži pod njegovim hladom a zatim ga, od­lazeći napušta" (Ahmed i Tirmizi). Abdulah ibn Mesud priča da je Božji poslanik, kada su ga jednom prilikom posjetili, povukao jednu crtu i rekao: „Ovo je pravi Božji put", zatim je povu­kao još dvije crte, jednu s desne, a drugu s li­jeve strane, i rekao: *,Ovo su šejtanski putovi", a onda je proučio 153. ajet iz sure El-En'am, j doista, ovo je pravi put moj, pa se njega držite i druge putove ne slijedite, pa da vas odvoje od puta Njegova" (Ibn Madže i Ahmed).

MOTIVI I TEME POSLANIKOVIH HUTBI

l. Misionarska djelatnost

Božji Poslanik je trinaest godina u Meki, svom rodnom gradu, pozivao u islam. Hutba je bila, kao što smo rekli, jedino sredstvo pomoću kojeg je on u sezoni hadža i van sezone, na godišnjim sajmovima, pozivao ljude i islam.

Kada je objavljen kur'anski ajet ,,Ti javno is­povijedaj ono što ti se naređuje..." (El-Hidžr, 94), Poslanik je okupio svoje sugrađane i javno ih pozvao u islam, a kada je objavljeno, "I opominji rodbinu svoju najbližu" (Eš-Su'ara1,214), Poslanik je ovoga puta okupio najbližu svoju rodbinu i na brežuljku Safa im, nakon zahvale Allahu, održao govor u kome je na početku re­kao:

„Pastir ne obmanjuje svoje stado. Tako mi Allaha, kada bih cijelom svijetu lagao vama to ne bih učinio...".

2. Objašnjavanje vjerskih propisa

Poslanik je, kada su predislamski Arapi u skupinama počeli da ulaze u Allahovu vjeru, počeo da objašnjava vjerske propise, tumači i određuje ono što u Kur'anu nije sasvim jasno određeno: ,,A Mi tebi objavljujemo Kur'an da bi objasnio ljudima ono što im se objavljuje" (En-Nahl, 44). U tom duhu je njegov govor održan na Oprosnom hadžu i neke druge hutbe koje donosimo u ovom izboru.

3. Dogovaranje, mušavera

Poslanik je uvijek prilikom donošenja neke važne odluke konsultovao i svoje drugove, ashabe. Tom prilikom bi održao i govor u kome bi izložio svoj stav, a zatim se upoznao i sa mišljenjem svojih drugova. Takvo dogova­ranje, mušaveru, imao je prilikom otkupa zarobljenika Bedra i prilikom vojnog pohoda na Uhud.

4. Rad na jedinstvu islamske zajednice

Jedna od češćih tema hutbi Božjeg Poslani­ka jeste i rad na jedinstvu islamske zajednice. U Poslanikovom vremenu, poslije Hunejna i pod­jele ratnog plijena, ovo jedinstvo je bilo poljulja­no. Poslanik je tada prisutnim Ensarijama održao govor u kome je na početku rekao: ,,O ensarije! čemu ove riječi koje su stigle do mene? Čemu ova osjećanja koja prebivaju u vašim srcima?...".

5. Borba protiv nasljeđa džahilijjeta

Borba protiv mnobogoštva i nasljeđa dža­hilijjeta u svim njegovim vidovima također je bio jedan od motiva Poslanikovih hutbi. Takva je npr. njegova hutba na Oprosnom hadžu kada je dokinuo praksu umetanja trinaestog mjeseca riječima: „Vrijerrie se računa na isti način od dana kada je Allah stvorio nebesa i Zemlju..."

6. Sklapanje braka

Arapi su i prije pojave islama pridavali veliku važnost činu sklapanja braka. Svjedoci s jedne i s druge strane obično bi održali po jedan govor u kome bi istakli vrline mladenaca. Tako je pos­tupio i Ebu Talib, stric Božjeg poslanika, prili­kom sklapanja braka između Muhammeda, a.s., i Hatidže. U tom govoru, koji ovdje u prevodu donosimo, Ebu Talib je rekao:

„Neka je hvala Allahu, koji je dao da budemo potomci Ibrahima i Ismaila, koji je Meku učinio neprikosnovenom, a Kabu mjestom koje se stal­no posjećuje.Neka je hvala Njemu koji nas je odabrao da sudimo među ljudima u njihovim sporovima.

Muhammed sin Abdulahov, moj bratić, ne može se porediti ni sa jednim u plemenu Ku-rejš, a da ga ne nadmaši u časti, poštenju, pra­vednosti, dobroti i oštroumnosti. Ako mu i ne­dostaje imetak, pa, vi znate, da je imetak prolazan, a da su čestitotst, poštenje, praved­nost i plemenitost neprolazni. Eto, on želi da se vjenča sa Hatidžom, kćerkom Huvejlidovom, a i ona to želi. Mehr, vjenčani dar, koji tražite, moja je briga".3)

Hutbe, govori, pri sklapanju braka su zadržane i u islamskom periodu. I Poslanik je održao jedan takav govor prilikom sklapanja braka između Fatime i Alije u prisustvu Ebu Bekra, Omera, Osmana, Talhe i Zubejra i isto toliki broj Ensarija. U toj hutbi Poslanik je, između ostalog, rekao:

„Allah je učinio rod po tazbini dodatnim rodu po krvi, farzom, pravednom odlukom, dobrom od zajedničkog interesa, proširio time rodbinske veze i njima obavezao ljude...".

7. Ispitivanje porijekla imovine

Poslanik je često kontrolisao rad svojih dru­gova, ashaba i ispitivao porijeklo njihove imo­vine. Kad je angažovao jednog od njih na pri­kupljanju zekata, zatražio je izvještaj, a on je, podnoseći ga, rekao: „Ovo je vaše, a ovo je moj poklon (hedija)". Ogorčen na to, Poslanik je rekao: ,,A zašto nisi sjedio u kući kod svojih roditelja pa da tamo dobiješ taj poklon, ako isti­nu govoriš"? Poslije toga Poslanik je prisutnima održao govor u kome je osudio ovu pojavu.

OSNOVNE KARAKTERISTIKE POSLANIKOVIH HUTBI

Poslanikove hutbe sastojale su se iz dva dije­la. Prvi dio je počinjao sa zahvalom Allahu i šehadetom, svjedočenjem daje samo Allah Bog i daje on, Muhammed, Božji rob i Božji posla­nik. Ovaj način otpočinjanja govora nije karak­teristika samo vjerskoga, nego i političkog go­vora u vrijeme Poslanika i ashaba. Svaka hutba kojoj je nedostajao tahmid i tešehhud bila je označena nepotpunom (betra1), kao stoje to npr. bila hutba Zijada, namjesnika Basre.

Poslanik je u prvom dijelu hutbe običavao da prouči po nekoliko kur'anskih ajeta, koje bi kas­nije koristio u svome predavanju. Poslije toga bi sjeo, a nakon sjedenja ustao i počeo sa učenjem drugog dijela hutbe. U drugom dijelu hutbe uglavnom je učio dovu.

Bajramske hutbe Poslanik nije otpočinjao sa zahvalom Allahu, nego sa tekbirima. U prvoj hutbi proučio bi sedam, a u drugoj pet tekbira.

Mnoge Poslanikove hutbe su, poslije zahvale Allahu, počinjale sa retoričkim pitanjem, ili općenito nekim upitnim oblikom. Time je želio da skrene pažnju prisutnima na ono što poslije toga dolazi, da probudi one koji su uspavani, da ih pokrene na razmišljanje:

„Znate li koji je ovo dan?"

„To najbolje zna", rekli smo „Allah i Njegov Poslanik".

„Ovo je", rekao je Poslanik, „svet i častan dan..."

Poslanikove hutbe su obilovale kur'anskim ajetima. Prvu hutbu na džuma-namazu Poslanik je održao nedaleko od Medine prilikom seobe iz Meke u ovaj grad. U toj hutbi nalaze se kur'anski ajeti iz poglavlja Ali Imran, Kaf i Et-Talak. U govoru na Oprosnom hadžu Poslanik je, između ostalog, citirao i kur'anske ajete iz poglavlja Et-Tevbe, koji govore o premještanju svetih mjeseci. Neke Poslanikove hutbe bile su sami Kur'an. Od Ummi Hišam se prenosi daje kur'ansku suru Kaf naučila izravno od Božjeg Poslanika, s obzirom da ju je on često sa minbera, kao hutbu, učio.

Ova praksa nastavljena je i poslije Poslanika. Takva je, npr., hutba Mus'aba ibn Zubejra koja u cijelosti glasi:

„Ta Sin Mim. Ovo su ajeti Knjige jasne! Mi ćemo ti kazati neke vijesti o Musau i faraonu, onako kako je bilo, i to za one ljude koji vjeru­ju. Faraon se u zemlji bio ponio i stanovnike njezine na stranke podijelio; jedne je tlačio, mušku im djecu klao, a žensku u životu ostavl­jao, doista je smutljivac bio" - pokazujući rukom prema Šamu (Siriji); da bi nastavio: ,,A Mi smo htjeli da one koji su na zemlji tlačeni, milošću obaspemo i da ih vođama i nasljednicima učinimo" - pokazujući rukom prema Hidžazu, a zatim je nastavio: "I da im na Zemlji vlast darujemo, a da faraonu i Hamanu i vojskama njihovim damo da dožive baš ono zbog čega su od njih strahovali" - pokazujući rukom prema Iraku.

Hutbe Božjeg Poslanika su, pored već na­vedenih osobenosti, bile i vrlo kratke, izuzima­jući hutbu koju je Poslanik održao na oprosnom hadžu. Prenosi se da je Ammar ibn Jasir jednom prilikom održao vrlo kratak govor. Na zahtjev prisutnih da još govori, rekao je; „Poslanik je nama izričito naredio da namaz što duže klanjamo, a hutbu što kraće držimo". Međutim, zabilježeno je daje Poslanik ponekad držao i vrlo dugačke govore, koji, vjerovatno zbog dužine, nisu u cijelosti sačuvani, Od Ebu Se'ida el-Hudrija se prenosi da je Božiji Posla­nik jednog dana poslije ikindije (popodnevni namaz) počeo sa govorom i govorio sve dok je Sunca bilo na horizontu, a zatim je rekao:

„Od ovoga svijeta je ostalo onoliko koliko je ostalo od ovog vašrg dana".4)

Poslanikove hutbe su bile lišene sedž'a (rimovane proze). Poslanik je prezirao ovaj način izražavanja, jer on ukazuje na usiljenost, a Allah je Poslanika oslobodio usiljenosti.5)

Međutim, u njegovim hutbama nailazimo na mnoga pomoćna stilska sredstva, kao npr, met­aforu, sinegdohu, metonimiju, asonancu, po­sebno, antitezu, kojom je naglašavao opreku između Dunjaluka i Ahireta, mladosti i starosti, života i smrti, prošlosti i budućnosti. U jednoj hutbi okupljenim ashabima kaže:

"O ljudi, vi imate potuokaze pa stoga ih slijedite. Vi imate svoj cilj pa, stoga idite tom cilju. Vjernik živi između dva straha: prošlosti, na koju ne zna šta je Allah s njim uradio, i budućnosti, za koju ne zna sta mu je Allah u njoj odredio. Zato, neka svako od vas uzme od sebe za sebe. Od Dunjaluka svoga za Ahiret svoj. Od mladosti za starost. Od života za smrt.

Tako mi Allaha, u čioj je moći Muhammedov život, poslije smrti nema pokajanja, poslije Dunjaluka nema staništa osim Dženneta ili Džehennema. Kažem vam ovo i molim Allaha da nam oprosti",

Iz ove hutbe, također, možemo da vidimo kako je govornik podijelio svoje misli i ogra­ničio značenja između prošlosti i budućnosti.

RJEČITOST BOŽJEG POSLANIKA

Rječitost je primarna sposobnost svakog go­vornika, uz to dolazi i način dobrog izgovora i izbor predmeta za razgovor. Moguće je da riječ bude tačna i tečna, ali da način njezina prezentiranja ne bude na odgovarajućem nivou. Ili, i tečnost i način govora mogu biti dobri, ali sami predmet razgovora ne garantira kvalitet izlaganja koji bi trebalo da privuče slušaoce i da pridobije njihova srca.

Rječitost Božjeg poslanika Muhameda, sallalahu alejhi ve sellem, bila je kompletna: u riječi, u načinu i predmetu govora, Muhammed, a.s., je poznavao arapski jezik u punoj njegovoj semantičnosti i retoričkoj upotrebljivosti, jer je pripa­dao plemenu Kurejš i jer je odrastao u čistoj beduinskoj sredini u plemenu Benu Sa'd.

Božji Poslanik nije govorio kao što vi govorite. Njegov govor je bio do te mjere tečan i jasan da su ga slušaoci s lahkoćom mogli na­pamet naučiti" - kaže Aiša 6)

Njegova rječitost imala je sve aspekte savršenosti. Hutbe koje ovdje donosimo, a neke su objavljene i u našoj periodici, ukazuju bez ikakve dvojbe da je Božji poslanik posjedovao svestranu elokvenciju, kako u pogledu sadržine, tako i u pogledu izgovora i sintaksičko-semantičke kompozicije rečenice.