Neki primjeri Poslanikove, s.a.v.s., koncilijantnosti PDF Ispis E-mail

S koje god strane prišli ličnosti Poslanika, u dvadeset i tri godine poslaničke misije ćemo pronaći mnoštvo primjera koji jasno pokazuju i iznova dokazuju nadahnuće i poslanstvo koje ga prati. Vjerovjesnik, s.a.v.s., izuzetno ispoljava segment mudrosti te on nije plahovit, nesmotren, ne nastupa neracionalno, nefleksibilno. On nam, uvijek razmišljajući o posljedicama, praktično pokazuje put kojim trebamo ići u svojoj misiji predstavljanja islama masama

Razmatrajući početak Objave Vjerovjesniku, s.a.v.s., primijetit ćemo da mu je Objava počela dolaziti tek u četrdesetoj godini života. Allahova mudrost vjerovatno leži u tome što mu, u tom životnom dobu, niko od mušrika nije mogao argumentirano pripisati mladalačku euforiju, neozbiljnost ili nepromišljenost. S druge strane, svoj ovosvjetski život Resulullah okončava u šezdeset trećoj godini života, godini koja predstavlja prekretnicu između poodmakle dobi i starosti. Allahova, dž.š., odredba je bila da Vjerovjesnik ne doživi duboku starost, jer bi tada mušrici koristili argument staračke senilnosti, gafleta, fizičke i intelektualne slabosti da bi osporili vjerodostojnost poslanstva i Objave.

Dakle, indikativno je da baš u toj životnoj dobi, dobi između četrdesete i šezdeset i treće godine, cijela Objava biva kompletirana i biva završena Vjerovjesnika misija. To je doba pune zrelosti, ali, u isto vrijeme, doba prije starosti. Enes b. Malik, r.a., veli: "U kosi i bradi Vjerovjesnika sam izbrojao svega četrnaest sijedih dlaka",[2] a Abdullah b. Omer kaže: "Poslanik je imao otprilike svega dvadeset sijedih dlaka".[3]

Upravo iz ove činjenice proizlazi sva - vahjom nadahnuta - Vjerovjesnikova mudrost, pronicljivost, metodičnost, prirodnost i oštroumnost. Upravo stoga ćemo, s koje god strane prišli ličnosti Poslanika, u dvadeset i tri godine poslaničke misije pronaći mnoštvo primjera koji jasno pokazuju i dokazuju nadahnuće i poslanstvo koje ga prati. Nema nikakve sumnje da je to Allahov dar. To potvrđuje i činjenica da nas sam Gospodar obavještava da je Poslaniku, uz Kur'an (Kitab) podario i mudrost  (hikmet): "Da nije Allahove dobrote i Njegove milosti prema tebi, neki pojedinci njihovi su bili naumili da te prevare - ali su samo sebe prevarili, a tebi nisu nimalo naudili. Tebi Allah objavljuje Knjigu i mudrost i uči te onome što nisi znao; velika je Allahova blagodat prema tebi!"[4]; "On je nekima poslao poslanika, jednog između njih, da im ajete Njegove kazuje i da ih očisti i da ih Knjizi i mudrosti nauči, jer su prije bili u očitoj zabludi; i drugima koji im se još nisu priključili - On je Silni i Mudri. To je Allahova milost koju On daje onome kome hoće - a u Allaha je milost velika".[5] Većina islamskih učenjaka smatra da se pod ovom mudrošću podrazumijeva cjelokupan sunnet Vjerovjesnika, s.a.v.s.

Jedan od segmenata koji, uz ostalo, sačinjava čovjekovu mudrost jest i taj da on ne donosi odluke i ne odgovara na postavljena pitanja brzopleto, već dobro razmisli i, uzevši u obzir sve moguće posljedice, pravilno, racionalno i objektivno odluči, kako se ne bi ubrzo pokajao zbog svoje odluke. Nije mudar onaj koga neka reklama ili akcijska ponuda navede da kupi nešto radi čega će se pokajati prije nego što stigne kući. Allahovim nadahnućem, Vjerovjesnik, s.a.v.s., izuzetno ispoljava navedeni segment mudrosti, te on nije plahovit, nesmotren, ne nastupa neracionalno, nefleksibilno. Naprotiv, u primjerima koji slijede, i iz kojih nam svaki put iznova valja učiti, vidjet ćemo Poslanikovu postupnost, fleksibilnost, pristupačnost, uviđavnost i dalekovidost.

Postupak prema beduinu koji je u džamiji vršio nuždu

Izuzetnu brigu i pažnju Vjerovjesnik, s.a.v.s., pokazao je prema čovjeku iz pustinje koji je ušao u džamiju i u jednom kutku izvršio malu nuždu. Ashabi su, naime, skočili da ga prekinu u tome i da ga otjeraju, da bi im Poslanik, s.a.v.s., uvažavajući okolnosti i uzimajući u obzir eventualne štetne posljedice po zdravlje čovjeka, rekao da ga puste da završi sa nuždom. Kad je završio, Poslanik ga, sasvim smireno, poduči:

 "Džamije nisu za mokrenje niti za bilo koju vrstu nečistoće. One su za spominjanje Uzvišenog Allaha, za namaz i za učenje Kur'ana". A da bi riješio problem nečistoće u džamiji i ashabe podučio propisu, Vjerovjesnik, s.a.v.s., ashabima naređuje da to mjesto saperu kantom vode.[6]

Iz ovog primjera vidimo da Resulullah, prvo: umiruje ashabe i uči ih trezvenom rasuđivanju u situacijama koje čovjeka bacaju u afekt, drugo: uvažava nizak intelektualni nivo i odsustvo svijesti beduina, treće: razmišlja o eventualnim posljedicama koje mogu nastati kao rezultat brzopletog djelovanja, i četvrto: koristi priliku da ashabe poduči propisu u vezi sa čistoćom mjesta.

Bojazan da se ljudi previše ne opuste

Krajnje je indikativno da sam Vjerovjesnik, uvažavajući moguće negativne posljedice, nekad zabranjuje ashabima da običnom svijetu, puku, prenesu neku informaciju koju imaju. Takav je slučaj sa Muazom b. Džebelom, kad on veli:

يعبدوا             "Jahao sam iza Poslanika, s.a.v.s., na magarcu, kad me zovnu: 'Mu'aze, znaš li koje je Allahovo pravo kod Njegovih robova i njihovo pravo kod Njega?' Rekoh: 'Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju'. On reče: 'Allahovo pravo je da Ga ljudi obožavaju i da Mu druga u tome ne pripisuju, a pravo robova kod Allaha je da ne bude kažnjen onaj ko Mu ne bude druga pripisivao'. Pitao sam: 'Božiji Poslaniče, da obavijestim ljude, pa da se raduju?' Reče: 'Nemoj, pa da se na to oslone!'"[7] Muaz, r.a., ispričao je hadis na samrti, bojeći se da ne bude griješan što je sakrio znanje.

I iz ovoga vidimo koliko se Vjerovjesnik brine za svoj ummet. Bolje je da neko nema neku informaciju, nego da ga takva informacija zavede, pa odvuče u propast.

Vjerovjesnik, upsrkos želji,  ne mijenja oblik Kabe

Kad su Kurejšije podigle Kabu, nisu imali dovoljno čistih, halal sredstava, te su Kabu izgradili u obliku kocke, a ne šestougla, kakvi su bili prvobitni temelji, koje je podigao Ibrahim, a.s. Poslanik, s.a.v.s., jednom prilikom je rekao Aiši, r.a.:

            "Da tvoj narod nije tek primio islam, naredio bih da se Kaba sruši, zatim bih joj vratio ono što je uklonjeno, vratio bih je na visinu zemlje, napravio dvoja vrata - istočna i zapadna - i izgradio je na temeljima koje je postavio Ibrahim, a.s".[8] Bojazan da će Kurejšije, koji su još bili friški u islamu, pogrešno shvatiti postupak Vjerovjesnika, s.a.v.s., jača je od želje da se Kabi vrati oblik kakav je bio u vrijeme Ibrahima, a.s. 

Vjerovjesnik, s.a.v.s., prihvata prisegu Sekifa

Džabir, r.a., prenosi da je pleme Sekif svoju prisegu Poslaniku, s.a.v.s., i prihvatanje islama uvjetovalo time da budu oslobođeni davanja zekata i odlaska u džihad. Vjerovjesnik, s.a.v.s., vodeći se vahjom nadahnutom mudrošću, prihvatio je njihovu prisegu. Ashabima je nakon toga rekao: "Davat će zekat i ići će u džihad kad prime islam".[9]

            Prioritet je bio čitavo pleme uvesti u ljepote islama, a oni će se sami, kad spoznaju ljepotu iskonske vjere, povesti za dužnostima koje im njihova vjera nalaže! Vjerovjesnikova dalekovidost se i u ovom slučaju pokazala u pravome svjetlu.

Vjerovjesnik, s.a.v.s., ne proziva javno munafike

Opće je poznato da Vjerovjesnik, s.a.v.s., javno nije prozivao licemjere. Štaviše, samo jednog ashaba, Huzejfu, r.a., obavijestio je o imenima njih četrnaest ili petnaest.

Jednom prilikom je Resulullah, s.a.v.s., dao do znanja Omeru, r.a., da uzima u obzir negativne posljedice koje bi mogle nastati ako bi mu dozvolio da ubije vođu munafika, Abdullaha ibn Ubejja ibn Selula.

.

            Džabir b. Abdullah, r.a., veli: "Bili smo s Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., na jednom ratnom pohodu kad jedan muhadžir udari ensariju, pa ensarija zavika: 'Ensarije!' Muhadžir zovnu: 'Muhadžiri!' Allahov Poslanik, s.a.v.s., tada jasno obznani: 'Kakvi su to džahilijetski povici? Klonite se, jer šire ogavan smrad'. To je čuo Abdullah ibn Selul, pa je rekao: 'Već su ih počeli prakticirati, a Allaha mi, ako se vratimo u Medinu, sigurno će jači iz nje istjerati slabijeg!'"  (Džabir iznosi podatak da su u trenutku kad je Allahov Poslanik, s.a.v.s., stigao u Medinu, ensarije bile brojnije od muhadžira, zatim su se muhadžiri, nakon toga, namnožili i postali brojniji.) Omer, r.a., je nakon Selulovih riječi rekao: "Božiji Poslaniče, pusti me da ubijem ovog licemjera", a Vjerovjesnik, s.a.v.s., mu reče: "Ostavi ga, počet će ljudi pričati da Muhammed ubija svoje ashabe".[10]

Ljudima se obraćajte shodno njihovom nivou razumijevanja

Ashabi su, iako želeći da svakome u najsitnije detalje prenesu svaki djelić poslaničke misije, ispoljavali veliku dozu opreza u pozivanju i podučavanju drugih. Od nekoliko njih se prenose i slijedeći savjeti:

            "Sa ljudima razgovarajte na njihovom nivou razumijevanja; zar bi vam bilo drago da Allaha i Njegova Poslanika u laž ugone!?"[11]

 

            "Nećeš govoriti ljudima nešto što njihovi umovi ne mogu shvatiti, a da nekima od njih to ne bude iskušenje i ispit njihovog imana."[12]

Ovom porukom ashabi jedni drugima savjetuju izuzetan oprez prilikom prenošenja vjerskih principa i normi, jer bi se njihovom nesmotrenošću moglo dogoditi da ljudi ne razumiju poruku te negiraju ono što je istina; negiraju Allahove riječi ili riječi Vjerovjesnika, s.a.v.s. Rezultat te nesmotrenosti bi, dakle, bio katastrofalan. Dakako, ovu vrstu odgovornosti i osjećaj za ovakav način rezoniranja stekli su učeći i družeći se sa Vjerovjesnikom, koji im je već navedenim i sličnim primjerima praktično pokazivao put kojim trebaju ići u svojoj misiji predstavljanja islama masama.